Category: kratka priča

Nitko mu nije znao ime niti odakle dolazi. Zvali su ga Sjena. Nosio je dug sivi baloner podignutog ovratnika. Bio je visok i mršav. Lice mu je bilo hladno i bezizražajno. Da ste upitali nekog da Vam opiše njegov izgled, vjerojatno ne bi znao kako. Možda zbog toga što je na glavi uvijek nosio crni šešir, a na licu sunčane naočale. Možda jer bi Vas, u rijetkim trenucima kad bi skinuo sunčane naočale i pogled mu se zaustavio na Vama, obuzeo iznenadan osjećaj hladnoće, kao da ste iznenada prošli ispod hladnog slapa. Vjerojatno se zato nitko nije zaustavljao da progovori…

Hana i ja smo se bile zajedno već dugi niz godina, ali nisam ju voljela. Njezina pojavljivanja u mom životu ostavljala bi me umornu i iscrpljenu. Jednog subotnjeg prijepodneva, odmarajući se od još jednog njezine razorne posjete ležala sam na kauču listajući Cosmo. Škicala sam jedne preskupe crvene cipele. Razmišljajući kojeg užitka ću se morati odreći da si ih mogu priuštiti, jedva sam zamijetila vibriranje mobitela. Na zaslonu se pojavila nasmiješena Silvijina slika.  Kao i obično, zvučala je kao da je netko pritisnuo fast forward na staroj audiokazeti. Iz gomile informacija kojima me obasula, uspijela sam isfiltirati ključnu rečenicu. –…

Bilo ju je tako lako mrziti. Duga plava haljina ocrtavala je isklesano tijelo. Svakim korakom obujmila bi bujne bokove i načas otkrila duge noge. Dok sam ju promatrala kako se njiše kao da je na pariškoj modnoj pisti umjesto na prilazu mojoj kući, zamišljala sam kako odlazim po pušku. Pucam, a na plavoj haljini pojavljuje se crvena mrlja. Ona pada, a duga zlatna kosa kupa se u lokvi krvi. Približavala se poput predatora koji je došao po plijen i niti jedna mjera nije bila prestroga da bi ga se zaustavilo. Stvarnost je pozvonila na vrata. Skamenila sam se, poprimivši boju…

Kad je polako otvorila oči, ustanovila je da se nalazi na podu dječje sobe. Nije se u prvi mah mogla sjetiti kako je na njemu završila. A onda polako, poput kolonije mrava koja se jednolično kreće ka svome cilju, od peta prema vratu, pobuđujući trnce, pred očima joj se ukaže onaj jeziv prizor. Gubila je dah. Osjećala se sputanom. Bojala se ustati. Bojala se ponovno pogledati u smjeru krevetića. Bojala se da je njezina Malena… da su Oni… došli po nju…. ne, ne, neće uopće razmišljati o tome. Ustala je polako, još uvijek osjećajući slabost u nogama. Dječji krevetić bio…