Bilo ju je tako lako mrziti.
Duga plava haljina ocrtavala je isklesano tijelo. Svakim korakom obujmila bi bujne bokove i načas otkrila duge noge. Dok sam ju promatrala kako se njiše kao da je na pariškoj modnoj pisti umjesto na prilazu mojoj kući, zamišljala sam kako odlazim po pušku.
Pucam, a na plavoj haljini pojavljuje se crvena mrlja. Ona pada, a duga zlatna kosa kupa se u lokvi krvi.
Približavala se poput predatora koji je došao po plijen i niti jedna mjera nije bila prestroga da bi ga se zaustavilo.
Stvarnost je pozvonila na vrata. Skamenila sam se, poprimivši boju papira.
– Neću otići dok mi ne otvoriš – začula sam zvonki glas s druge strane vrata.
Naravno da neće. Bila je sposobna sjediti cijeli dan ispred kuće dok ne dobije ono po što je došla. Štogod to bilo taj put. Predator. Plijen. Duboko udahnuvši krenula sam prema ulaznim vratima.
– Neobično da čovjek “gubi se, ne želim te nikad više ni vidjeti ni čuti” može dvosmisleno shvatiti.
Praveći se da me nije čula, prohujala je pored mene i odlučnim koracima zakoračala u dnevnu sobu. Svjetlost je u sobu dopirala sa tri strane. Bijeli prozori, bijeli kauč, bijele fotelje i bijeli ukrasi bili su pomno ukomponirani da sobi dadnu dodatan osjećaj prostranosti. U silnoj bjelini plava haljina bila je očiti uljez. Lebdjela je po sobi dok se nije zaustavila ispred jedne od fotelja. Vlasnica haljine sjela je i zavodnički prekrižila noge. Nije bilo bitno što u prostoriji ne obitava tucet muškaraca koji će joj se istog trena baciti pod te duge, vitke noge. Flert nije bio bitan. Dobiti pažnju, izmamiti komplimente, podjednako od muškaraca kao i od žena – to je ono za čim je žudjela.
Ja sam ostala stajati. Visina mi je davala barem malo lažnog osjećaja nadmoćnosti.
– Što hoćeš? – pitala sam grubo.
– Došla sam te pozvati na rođendanski tulum idući vikend.
Ah, partiji. Što bi nju drugo moglo zanimati? Glasna muzika, alkohol, muškarci – njezin život bio je jednostavniji od vezivanja cipela.
– Mogla si me samo nazvati pa da ti lijepo preko telefona kažem ne.
Gledala sam ju ravno u oči prije nego li je skrenula pogled.
– Gle, mislila sam da možeš sama doć, ne mora Tom s tobom…
Piljila je u pod. Poprimila je izraz žrtvenog janjeta. To joj je oduvijek bio plan B. Plan A je uključiovao samouvjerenu zgodnu žene koja zna što želi i uvijek to dobije. Kad ne bi uspio, prebacivala bi se na izgled nevinašca.
– I što onda? Partijat ćemo kao da slavimo osamnaesti rođendan, a ne trideseti?! – glas mi se nehotice povisio.
Zurila je u mene nekoliko trenutaka bez da je išta prozborila.
– Stvarno mi je žao – promrljala je stisnutih zuba.
Po prvi put je zvučala kao da to i doista misli. Htjela sam vjerovati da misli, ali bilo je to malo vjerojatno. Nisam htjela da me izraz lica oda u razmišljanju, pa sam nabacila opet onaj strogi.
– Tvoje žaljenje ne mijenja činjenicu da si napravila puno sranja.
Oči su joj se raširile i djelovala je kao da bi mogla zaplakati.
– Trebam te – promrljala je.
– Izgubila si me u trenutku u kojem si odlučila spavat s mojim mužem.
Bilo mi je mučno od samog izgovaranja tih riječi. Htjela sam odagnati prizor prije nego li se ponovno pojavi u mojoj glavi. Događa se to svima oko nas, ali ja još uvijek pokušavam naći način kako da se nosim s tim.
– Izdajico, droljo, kujo – promrljala sam, ne podigavši glasa.
Ona je ustala i ljutito mi odgovorila. Gluma ranjenog psića završila je naprasno kako je i počela.
– Dobro. Sažalijevaj se još malo. To jedino i radiš. Nikad nisi znala biti sretna.
Zadavit ću ju, golim rukama, ovdje nasred sobe.
– Poziv i dalje stoji. Ako odlučiš oprostiti i nastaviti sa svojim životom, vidimo se iduću subotu.
Gledala sam ju kako odlazi, a plava haljina za njom. Zapuhnuo me oblak njezinog parfema. Bio je sladak, voćni, tako nevin. Bilo ju je tako lako mrziti. Ali ipak, bila mi je sestra.