Skip to content →

Hana i ja

Hana i ja smo se bile zajedno već dugi niz godina, ali nisam ju voljela. Njezina pojavljivanja u mom životu ostavljala bi me umornu i iscrpljenu. Jednog subotnjeg prijepodneva, odmarajući se od još jednog njezine razorne posjete ležala sam na kauču listajući Cosmo. Škicala sam jedne preskupe crvene cipele. Razmišljajući kojeg užitka ću se morati odreći da si ih mogu priuštiti, jedva sam zamijetila vibriranje bijelog mobitela. Na zaslonu se pojavila nasmiješena Silvijina slika.  Kao i obično, zvučala je kao da je netko pritisnuo fast forward na staroj audiokazeti. Iz gomile informacija kojima me obasula, uspijela sam isfiltirati ključnu rečenicu.

– Rezervirali smo kino za večeras – Marin, ti, ja ii – Marinov frend, Josip.

Nije to bilo pitanje, nije to bila molba. U Silvijinom načinu komunikacije, to je značile samo «bit ćeš tamo». Namrštila sam se. Voljela sam tu njezinu samouvjerenost i odrješitost, ali nikako nisam voljela spojeve koje bi mi namještala. Nekoliko puta sam se čak probala opustiti i uživati provodeći večer s neznancem, ali svaki put bi se Hana iznenada pojavila odnekud i jasno mi dala do znanja da za muškarce u mom životu nema mjesta. S vremenom sam se prestala truditi razuvjeriti ju. Trebala sam još samo objasniti Silviji zašto ne mogu tu večer u kino.

– Daj ajde, to je samo kino. Šta ti može bit? Dođemo, odgledamo film, ako ti se tip svidi, nastavite pričat, ako ne, odemo svi doma i bok. Može?

Bio je to jedan od onih trenutaka kad sam poželjela reći Silviji za Hanu. Ona bi razumijela. Ona bi znala šta treba učiniti. Ali nisam rekla ništa takvog. Promrljala sam neke riječi koje su trebale značiti moj pristanak, znajući da se nema smisla usprotiviti Silviji. Nakon oduševljenog usklika, nastavila je:

– Moraš mi ispeglat kosu. Dođeš ti do mene ili ja do tebe?

Pogled mi je prešao dnevnom sobom. Na stoliću ispred kauča stajale su dvije neoprane šalice, a tik do njih prazna kutija sladoleda. Poluprazna vrećica čipsa odmarala se na podu, a pored nje se smjestio zgužvani crveni omot nečeg što nisam odmah prepoznala. Ah da, Mikado čokolada od riže. Poderane maramice prošarane krvavim mrljama, razbacane posvuda po sobi, uokvirivale su sliku kaosa. Bile su one Hanin potpis, njezin način kazivanja „bila sam ovdje“.

– Ja do tebe – s uzdahom sam izgovorila u slušalicu.

****

Kako se sat kina približavao, sve sam manje htjela ići. Podočnjaci su mi nagrđivali lice. Kosa mi je bila suha i beživotna. O kilogramima nisam htjela ni razmišljati. Nisam znala šta da obućem. Ali znala sam da sam obećala Silviji da ću ići, pa sam lijeno ustala i krenula.

****

Kad smo nas dvije stigle u kino te večeri, muškarci su nas već čekali. Marin je zagrlio Silviju, a ja sam se rukovala s Josipom. Josip je bio prosječnog izgleda. Nosio je naočale bez okvira, smeđe samtaste hlače, bijelu košulju i krem sako. Djel0vao je nekako profinjeno i intelektualno. Pomislila sam da bi mi se čak i mogao svidit. Uostalom, Silvija je tvrdila je čovjek baš na mjestu. Ponudio se da plati kokice, a ja sam se ponudila da mu radim društvo u redu.
U predvorju kina bilo je prevruće, a ljudi su se naguravali sa svih strana poput mrava. Miris vrućeg ulja pomiješan s mirisom upravo ispečenih kokica izazivao mi je mučninu. Prenasmiješena lica filmskih junaka prijeteći su me gledala iz svih kuteva, kao da namjeravaju svakog trena iskočiti s postera i udaviti me. Glavom mi je prošlo da se mogu jednostavno ispričati da moram na wc i pobjeći odande. Mogu se vratiti doma i provesti mirnu večer s Hanom, kao što sam prvotno i trebala. Srećom, uspjeli smo nabaviti kokice prije nego sam se uspjela ozbiljno posvetiti misli o bijegu.

– Koji je tvoj najdraži superjunak? – upitao je Marin kad smo se vratili.

– Batman – instiktivno sam odgovorila.

Čovjek bez moći, progonjen svojom prošlošću, navlači masku i pod okriljem noći bori se s uličnim lopovima, kriminalncima i nakazama. Jedini od svih njih koji nema nikakve prave moći. Sve što ima je njegova bol. I svi njegovi neprijatelji protiv kojih se neustrašivo bori manje su strašni od demona u sebi s kojima bi se morao suočiti. A naposljetku, jedina maska koju stvari nosi jest ona Bruce Waynea, maska miljardera, biznismena, plejboja.

Na licima mojih sugovornika pojavilo se negodovanje.

– On je razmaženo derište koje nikad nije prebolilo svoje strahove iz djetinjstva i nikad nije naučilo svoju energiju usmjeriti u nešto konstruktivno – dodao je Josip.

Ljutito sam stisnula bocu vode koju sam držala u ruci. Htjela sam mu odgovoriti nešto, ali uhvatila sam Silvijin prijekorni pogled.

– Pošto Batmana nema u ovom filmu nema smisla da se svađamo oko njega. Fokusirajmo se rađe na mišićavog Thora – pokušala je smiriti tenzije.

Nevoljko sam zapratila ostale kad su se zaputili u kinodvoranu, još jednom provrtivši film o bijegu. Ali ipak sam odlučila ostati. Voljela sam priče o superjunacima. U svojim stvarnim životima, svi su bili čudaci, izopćenici iz društva. Živjeli su skrivajući svoju mračnu tajnu, tražeći ispušni ventil za svoju bol s kojom se nisu naučili nositi. Baš kao ni ja.

***
Nakon što je grupica maskiranih osvetnika spasila New York, a mi se našli u istom onom zagušljivom predvorju, netko je predložio da druženje nastavimo uz večeru.  Postalo mi je mučno istog trena. Znala sam da me nakon večere Hana čeka doma s novim izljevom bijesa, ali odlučila sam ju tu večer izignorirat, pa sam pristala otići na večeru. Unatoč onoj opasci o Batmanu, Josip je bio pametan i duhovit i počelo mi se sviđati njegovo društvo. Smijala sam se i iskreno se zabavljala. Na kraju večeri razmijenili smo brojeve. Kad sam došla doma, zaključila sam da će čaša vina lijepo zaokružiti neočekivano ugodan dan. Dok sam točila čašu svog omiljenog Rosea, ugledala sam Hanu kako stoji u kuhinji. Pretrnuvši od straha, ispustila sam čašu vina, koja je nemilice pala na kuhinjske pločice i razbila se u tisuću komadića.
– Nemoj… ne večeras – zavapila sam.
– Jesi li ti normalna? Znaš li ti koliko je to kalorija?! – Hana se počela derati.
– Nije tako strašno… Ići ću sutra trčati i sve će biti ok…
– Glupa debela kravo. Ja se tu trudim držati stvari pod kontrolom, a ti sve upropastiš.
– Kažem ti, nije bilo tako strašno. Osim toga, mislim da sam se Josipu svidila baš ovakva.
– Glupačo. Kome bi se ti mogla svidjeti? Misliš da te želi takvu, mlohavu, debelu?

Počela sam se tresti. Na čelo mi je izbio znoj. Osjetila sam dobro poznatu težinu u trbuhu. Počelo mi se vrtiti. Potrčala sam prema wc-u. Nagnula sam se nad školjku i počela ispuštati zeleno-žutu sluz koja je do maloprije bila zelena salata s piletinom. Komadići kruha parali su mi jednjak. Nos mi je počeo krvariti. Hana se smijala. Opet je zauzela moj um i pobijedila u svojim destruktivnim namjerama. Ali ovo je bilo zadnji put. Ovaj put stvarno. Pobijedit ću ju. Sutra okrećem novi list i započinjem život bez nje. Oprala sam zube i sa suzama u očima zaputila se prema krevetu. Dograbila sam uokvirenu fotku s noćnog ormarića. Silvija i ja zagrljene kesimo se u objektiv, u žaru nekog noćnog provoda. Zubi su mi bijeli, oči bez podočnjaka, a kosa još uvijek ima sjaj. Slikano je to samo nekoliko dana prije nego me Hana prvi put posjetila. Vjerojatno je to zadnja sretna fotografija koju imam.

Published in kratka priča

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.