Category: kratka priča

Volim noći. Godi mi njihova mirnoća i tišina. Blijedo svijetlo mjesečine osvijetljava moje umorne misli. Uvijek pišem u mraku. Točim si još jednu šalicu kave, ne znam više ni sama koju noćas. Toplina kave razbuđuje me. Naginjem se nad laptop. Blješteći monitor razbija moju noćnu idilu, ali i podsjeća da moram nastaviti. Nova prazna stranica prijeteći me gleda. Pobijedit ću te, mrmljam. Zvuk tastature ispunjava umrtvljenu prostoriju poput topničkih pucnjeva. Osjećam pogled na leđima. Okrećem se uplašeno. – Ah, ti si – izgovaram s olakšanjem. Šaka mi se opušta iz grčevitog stiska. – A koga si očekivala?  – uzvraća mi…

Svatko od nas ima taj neki talent, tu neku stvar koju radi prirođenom lakoćom. Vještina je ta gotovo uvijek beskorisna i sasvim sigurno neunovčiva. Ja znam “pročitati” ljude. Mogu provesti sate promatrajući ih, pokušavajući odgonetnuti tko su, koje ih brige muče, čime se bave, što ih pokreće. Baveći se tako svojim hobijem, sjedio sam jednog poslijepodneva u Rockyu, u najdaljem kutu, baš kao i mnoga popodneva prije toga. Rocky je bio lokalni birc, u potpunosti posvećen liku i djelu Rockya Balboe. Filmski posteri, slike Sylvestera Stallonea, lažne medalje i boksačke rukavice ukrašavali su interijer. Ili ga nagrđivali, ovisno kako se…

Iako je bilo tek predvečer, nad gradom se već smračilo zbog teških oblaka koji nisu propuštali svjetlost. Kiša samo što nije. Sparina je donosila neizdrživ vonj smeća iz daljine. Grad se polako pripremao za večernje umirivanje. Promet u predgrađu postajao je sve rjeđi, a prolaznici sve malobrojniji. Ispred oronule ciglene zgrade stajala su dvojica muškaraca. Obojica su bili visoki, guste crne kose, odjeveni u crne kožne jakne. – Znaš što me najviše izluđuje na Zemlji? – pitao je Trebault paleći cigaretu. – Mirisi. Smrad ljudi, njihovog smeća, njihovog izmeta, nafte, industrije… Želudac mi se okreće svaki put od toga. –…

Tog jutra bila sam opijena euforijom. Sve oko mene bilo je stvarno, ali s primjesom nečeg nestvarnog. U izmaglici. Baš kao kad pijan percipiraš svijet oko sebe. Moj prvi službeni put. I to odmah u San Francisco. Dok sam se vozila u taksiju prema aerodromu, moja uzbuđenost dosegnula je vrhunac. Na radiju je sviralo I Travel od Simple Mindsa. Mislila sam da će mi srce iskočiti iz prsa. A onda me naglo prizemljio pogled na sat. – Kovač, kasniš. – Znam, Šefe, oprostite, taksi je kasnio… ja… – Ne zanimaju me isprike – sasjekao me usred rečenice koja je zaista i…