Skip to content →

Malena

Kad je polako otvorila oči, ustanovila je da se nalazi na podu dječje sobe. Nije se u prvi mah mogla sjetiti kako je na njemu završila. A onda polako, poput kolonije mrava koja se jednolično kreće ka svome cilju, od peta prema vratu, pobuđujući trnce, pred očima joj se ukaže onaj jeziv prizor. Gubila je dah. Osjećala se sputanom. Bojala se ustati. Bojala se ponovno pogledati u smjeru krevetića. Bojala se da je njezina Malena… da su Oni… došli po nju…. ne, ne, neće uopće razmišljati o tome. Ustala je polako, još uvijek osjećajući slabost u nogama.

Dječji krevetić bio je uredno složen, a na njemu ni kapi krvi. Osjetila je blago olakšanje. Ali samo nakratko. Željela je pobjeći iz ove situacije, maknuti se bilo kamo. Dovoljno bi bilo samo vratiti se u trenutak otprije nekih dvadesetak minuta, kad je sasvim obično sjedila na svojoj neudobnoj uredskoj stolici.

Ta tko bi uopće držao viski u posudi, prošlo joj je glavom dok su s radija u pozadini dopirali stihovi There’s whiskey in the jar. U razmišljanju je prekine sat obližnje crkve koji je otkucavao sedamnaest sati. Vrijeme je za poći doma. Veselila se svom novom poslu, ali prije svega veselila se svojoj Malenoj. Već je imala kaput na sebi dok je sat umorno dovršavao svoj zadnji otkucaj. Kako ne živi daleko od ureda, odluči prošetati. Kišni lijeni utorak idealan je za razbistrivanje misli. Razmišljala je o Katarini, kolegici s posla koju je danas ostavio zaručnik. Razmišljala je kako je sretna u svom braku. Razmišljala je kakvu će večeru danas skuhati svom mužu. Pileća krilca s teksaškim umakom, to mu je najdraže. Zanesena u mislima, nije uopće primijetila da se približila svojoj zgradi. Dok se penjala uza stepenice, osjetila je miris cimeta. Netko peče štrudlu od jabuka, pomisli. Jedva čekam da Malena poraste da joj mogu ispeći štrudlu od jabuka. Činjenica da će za nekoliko trenutaka držati svoju Malenu u rukama preplavila ju je iznenadnim osjećajem sreće. Da je bila malo manje uzbuđena, primijetila bi da iz stana dopire neobična tišina. Da je bila malo manje uzbuđena, primijetila bi da miris štrudle dopire upravo iz njihovog stana. A da je bila samo malo manje uzbuđena, sasvim sigurno bi se sjetila da je Marini eksplicitno zabranila da išta kuha ili peče u njezinom odsutstvu. Gotovo prije nego je sasvim otvorila vrata poviče: ”Marina, doma sam”. Umjesto odgovora dočeka ju jeka praznine. Čudno.

Marina je bila jako mlada, studentica na početku studija, ali je bila daleko od neodgovorne. Činjenica da ju nije dočekala na vratima bila je gotovo nemoguća. ”Marina?”, upita ovaj put s upitnim naglaskom. Zvuk tišine pobudi joj trnce u tijelu. Stresla se. Bacivši torbu
na obližnji ormarić, ubrzanim korakom požurila je uz zavojite stepenice, ravno do dječje sobe. ”Marina!”, zazvala je još jednom gotovo histerično. Otvorila je vrata. Prizor koji ju dočekao je jedan od onih koji se viđaju u niskobudžetnim filmovima subotom iza ponoći.
Da je bila malo pribranija mogla bi se kasnije sjetiti je li kriknula ili nije.

Malene nije bilo, a cijeli dječji krevetić bio je pošprican krvlju. Možda nije bila sigurna je li kriknula ili nije, ali kako je sigurno da dvanaest prati jedanaest, tako je bilo sigurno da se onesvijestila istog trenutka.

I sada, dok je tako bespomoćno stajala nasred sobe, sjetila se očitog rješenja.
Nazvat će Igora.

Published in kratka priča

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.