Skip to content →

Maggie's Room Posts

Tvoj je kamen, maslina i drača

Svaki put kad dođem u Hrvatsku bude mi sve draže da sam iz nje otišla. Najprije sam mislila da je to obrambeni mehanizam, unutarnji glas koji mi govori “Eto, vidiš da bi ti ovdje samo bilo gore”. Ali svakim posjetom taj unutarnji glasić postaje sve tiši, a realnost sve glasnija. Ovog puta nema Đure Glogoškog i šatoraša, ali ima vojna parada u  Zagrebu. Ima tenkova u srcu grada, jer najbolji način za obilježit mir je simbolima rata. Ima Thompsonovog koncerta, jer… domoljublje. Ima i ustaških usklika, jer… Thompson. Ima Kolinde jer joj je dužnost naslikavat se po vojnim paradama. Ali…

Leave a Comment

Live and Let Die

Smrt i razaranje. Svuda oko nas. Samo to vidim kad otvorim Internete. Novine, portali, facebookci… sve je puno negativnih vijesti. Tsunami, potresi, teroristički napadi, padovi aviona, automobilske nesreće… Ne znam za vas, ali mene je strah. Neki dan kad sam se vraćala doma, taksist mi je rekao da sam lijepa. Ja sam si to protumačila kao da će me sad evo silovat. Drugi dan sam se probudila usred noći i čula bojler kako proizvodi čudne zvukove. Nakon toga sam ostala još sat vremena budna, uvjerena da ću eksplodirat. Što se desilo s ljudima da se hrane  lošim vijestima? Je li…

Leave a Comment

These Are Better Days

Za nekoliko dana bit će točno godinu dana otkako sam preselila u Irsku. Teško bi bilo opisati ili pobrojati što se sve izdogađalo u ovih godinu dana, stoga neću ni pokušavati. Umjesto toga, fokusirat ću se na stvari koje sam u ovih godinu dana naučila. 1. Voljeti Prije njega mislila sam da sam imala jednu priliku za ljubav, koju sam davno upropastila. Mislila sam da je svaki neuspješni pokušaj nakon toga da zavolim nekoga bio karma, život koji mi se smije u lice i govori mi kako to nije za mene.  A onda je došao dotični, osvojio me na svim…

One Comment

Leap of Faith

Danas je točno godinu dana od Amazon intervjua. Godina je prošla otkako sam prvi put koračala ulicama vjetrovitog Dublina, kritički ga promatrala i razmišljala bi li mi ikad mogao postati dom. Malo sam tada znala koliko će mi se život u nadolazećih godinu dana promijeniti. Gledam unatrag i pokušavam sažeti sve što se izdogađalo u godini na izmaku. Ostavila sam svoj prethodni život, prijatelje, roditelje, posao i preselila u Dublin. Počela sam raditi u dinamičnom radnom okruženju, gdje ne postoje dva dana ista dana. Osjećala sam se uzbuđeno, glupo, ushićeno, depresivno – nerijetko sve od toga istovremeno. Istraživala sam grad…

Leave a Comment

DDD

Ulice moga grada pripadale su sad nekim drugim ljudima. Grad je bio hladan i mračan. Gledala sam umorna svjetla u daljini, tražeći sjaj i poznatu toplinu. Svakim korakom prožimao me neki jeziv osjećaj. U jednom iskoračaju činilo mi se da nikad nisam ni otišla. U drugom nisam bila sigurna ni jesam li uopće ikad tu zivjela. Kao da su uzeta nečija tuđa sjećanja i ubačena u moj isprekidani tijek misli. Je li nostalgija zeznuta stvar? Zaključila sam da je jedini pravi odgovor na to – ovisi što ostavljas za sobom naspram onoga što dobivaš. Grad? Zidove? Kulturu? Jezik? Muziku? Prijatelje?…

Leave a Comment