Skip to content →

Amsterdamski polumaraton – treći put prijavljen, prvi put istrčan

Moja priča s trčanjem započinje 2013te.

Moja dobra prijateljica tad je odlučila istrčati maraton. U toj nakani, našla je klub s kojim je krenula okretati dužine. Sasvim ozbiljno, predložila je da im se i ja pridružim. “Imaju ti oni i školicu trčanja, ne moraš trčati maraton, možeš polu”.

Tada sam bila u “normalnoj ljudskoj” formi, istrčala bih jednom tjednom 5km na laganih 30 minuta; nije mi bilo jasno kako, ili zašto, bi netko htio trčat više. Stoga se i dalje ne sjećam zašto sam zapravo pristala na taj pothvat školice trčanja. Krenulo se lagano povećavati kilometražu – 6, 7, 8, 10km. Kilometri su se nizali a ja bih stvarno mogla prijaviti taj amsterdamski polumaraton. Opet, ako me pitate zašto baš amsterdamski, a ne npr. zagrebački, ne sjećam se ni ovog puta odgovora. Netko mi je rekao da je tura lijepa, ravna, ide kroz historijski centar.

Međutim, ispast će da neću vidjeti tu trasu te godine.

Dva mjeseca prije datuma trke sustići će me upala Ahilove tetive, u paketu s upaljenom bursom i puknutim mišićem lista. 

Amsterdamski maraton je došao i prošao, ja odšepala svoje i lagano počela trčati opet. Sporo ovaj put, najsporije moguće. Ja mogu i više, ali bojim se za tetivu. Bitno je da se trči, pa koliko ide. Tetiva se drži, ništa ne boli. Moja prijateljica s početka priće ovog puta prijavljuje amsterdamski maraton i dogovor pada – idemo na izlet, ona trči maraton, ja polumaraton. Sad je prilika za osvetu od lani. Prijavljujem amsterdamski half 2014te.

2014 se čini kao moja godina

Preseila sam u drugu državu, imam novi posao, zaljubila se kao nikad u životu, dečko ljubav mog zivota. Trčim ja i dalje, ali ne baš konzistentno. Posao uzima malo više vremena nego sto sam mislila, dečko još i više. Trcanje lagano pada na treće, ili tek četvrto mjesto prioriteta. Približava se datum trke, a ja stvarno nisam u formi da istrčim taj polumaraton. Planovi su tu, prijateljica trči, dragi i ja dolazimo u Amsterdam, bodrimo ju putem, čekamo na stadionu dok pobjedosno ulazi u cilj. Dogodine ću i ja tako…

Godine se nižu, ja trčim, ali ne konzistentno, ne planirano i niti jednom ne duže od 10km.

Dolazi 2020ta. Ispalo je da dečko ipak nije ljubav mog života. Nakon 6 godina veze, ponovno sam sama. Dolazi korona, a s njom izolacija, tuga, depresija. Trčanje više nije razonoda, sad je prijeka potreba. Moram izaći iz stana. Moram se pomaknuti, moram udahnuti. Trenuci kad ostajem bez daha su jedini trenuci kad se osjećam živom. Trčim redovito, trčim konzistentno, nižu se kilometri. Svakim kilometrom svijet je manje zastrašujuće mjesto. Dok ne trčim, kultiviram ideju o preseljenju u Amsterdam. Cjepivo je na vidiku, možda i bude života nakon korone. Dolazi moj zadnji vikend u Zagrebu. Dani su na 38 stupnjeva. Ustajem u 5 ujutro, u 6 startam i okrećem polumaraton na nasipu.

Sama, snena, onako ujutro, gledam svoj rodni grad kako se budi prije nego ću ga drugi put napustiti na duže.

Slijećem u Amsterdam, odrađujem jos jedan half, i sad sam već sigurna – mogu komotno istrčati 20km. Ali je li to dovoljno? Ako ću trčati amsterdamski, želim ga istrčati ispod 2h.

Treniram. Trka na 10k bolje nego očekivana. Istrčim 27km. Trčim dionice, tempa. Umorna sam. Premorena. Želim si to, do te mjere da si želim previše. Tijelo ne može više. 3 tjedna prije utrke uzimam tjedan dana odmora od trčanja. U glavi mi je teško. 

Dolazi dan utrke.

Sve kreće super, idealni uvjeti, ja sam naspavana, nahranjena, hidratizirana. Tražim pacera na 2h – nema ga, ili ga je ne vidim. Trčim, sve je super, euforija, noge lagane. Na 13tom kilometru se skroz raspadam. Tu mi je već jasno da ništa od ovog ispod 2h. Sad je cilj samo završiti.14ti do 18ti kilometar traju beskonačno. Nakon 18tog stanem malo, pijem vodu. Ne znam kad mi je bilo ovoliko teško trčati. Borim se sama sa sobom. Finishiram. Vrijeme: 2:01:17.

Nije mi do slavlja, nije mi do ničega. Najbolji prijatelj me čeka na cilju i postavlja stvari u perspektivu:

  1. Nisi bila ozlijeđena
  2. Nisi dozvolila da ti život utječe na trčanje
  3. Improvala si PB za više od 5min (od onog jutra na nasipu, op.a)

Nije išlo ispod 2h. Al bude.

Published in kratka priča

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.