Category: kratka priča

Danas je velik dan. Danas igra Hrvatska. Istrčat će naši kockasti na teren protiv Italije, baš kao što su to napravili prije točno 10 godina. Bilo je to zanimljivo ljeto. Završavali smo drugi razred srednje. Formirali smo društvo, počinjali s prvim izlascima. Proživljavali smo prve ljubavi. Planirali smo čak i zajedničko ljetovanje. Istovremeno, na drugom kraju svijeta, igralo se Svjetsko prvenstvo u nogometu. Hrvatska se još tresla od uspjeha Vatrenih devedest osme. Smatrali smo da idemo uzeti ono što nam je prije četiri godine, barem naizgled, za dlaku izmaklo. Znali smo da to neće biti tako, ali bilo je lijepo…

Volim noći. Godi mi njihova mirnoća i tišina. Blijedo svijetlo mjesečine osvijetljava moje umorne misli. Uvijek pišem u mraku. Točim si još jednu šalicu kave, ne znam više ni sama koju noćas. Toplina kave razbuđuje me. Naginjem se nad laptop. Blješteći monitor razbija moju noćnu idilu, ali i podsjeća da moram nastaviti. Nova prazna stranica prijeteći me gleda. Pobijedit ću te, mrmljam. Zvuk tastature ispunjava umrtvljenu prostoriju poput topničkih pucnjeva. Osjećam pogled na leđima. Okrećem se uplašeno. – Ah, ti si – izgovaram s olakšanjem. Šaka mi se opušta iz grčevitog stiska. – A koga si očekivala?  – uzvraća mi…

Svatko od nas ima taj neki talent, tu neku stvar koju radi prirođenom lakoćom. Vještina je ta gotovo uvijek beskorisna i sasvim sigurno neunovčiva. Ja znam “pročitati” ljude. Mogu provesti sate promatrajući ih, pokušavajući odgonetnuti tko su, koje ih brige muče, čime se bave, što ih pokreće. Baveći se tako svojim hobijem, sjedio sam jednog poslijepodneva u Rockyu, u najdaljem kutu, baš kao i mnoga popodneva prije toga. Rocky je bio lokalni birc, u potpunosti posvećen liku i djelu Rockya Balboe. Filmski posteri, slike Sylvestera Stallonea, lažne medalje i boksačke rukavice ukrašavali su interijer. Ili ga nagrđivali, ovisno kako se…

Iako je bilo tek predvečer, nad gradom se već smračilo zbog teških oblaka koji nisu propuštali svjetlost. Kiša samo što nije. Sparina je donosila neizdrživ vonj smeća iz daljine. Grad se polako pripremao za večernje umirivanje. Promet u predgrađu postajao je sve rjeđi, a prolaznici sve malobrojniji. Ispred oronule ciglene zgrade stajala su dvojica muškaraca. Obojica su bili visoki, guste crne kose, odjeveni u crne kožne jakne. – Znaš što me najviše izluđuje na Zemlji? – pitao je Trebault paleći cigaretu. – Mirisi. Smrad ljudi, njihovog smeća, njihovog izmeta, nafte, industrije… Želudac mi se okreće svaki put od toga. –…