Skip to content →

Volim nogomet

Danas je velik dan. Danas igra Hrvatska. Istrčat će naši kockasti na teren protiv Italije, baš kao što su to napravili prije točno 10 godina. Bilo je to zanimljivo ljeto. Završavali smo drugi razred srednje. Formirali smo društvo, počinjali s prvim izlascima. Proživljavali smo prve ljubavi. Planirali smo čak i zajedničko ljetovanje. Istovremeno, na drugom kraju svijeta, igralo se Svjetsko prvenstvo u nogometu. Hrvatska se još tresla od uspjeha Vatrenih devedest osme. Smatrali smo da idemo uzeti ono što nam je prije četiri godine, barem naizgled, za dlaku izmaklo. Znali smo da to neće biti tako, ali bilo je lijepo maštati. Utakmica s Italijom nam je nakratko ponovno rasplamsala fantaziju.

Strijelac ondašnjeg pobjedničkog pogotka Ivica Olić danas nije pozvan u reprezentaciju. Promijenili smo i izbornika. U stvari, promijenili smo gotovo cijelu momčad. Promijenili smo izgled dresova. Stihove “Mi imamo šampione” zamijenila je simpatična navijačka pjesmica Connecta. Čak je i navijački čips promijenio ruho. Mnoge stvari više nisu iste. Osim nade u osvajanje naslova. Ona ostaje.

Stvari su se promijenile i u mojoj ekipi. Nismo više oni prištavi srednjoškolci koji su s dječjom euforijom gledali kako pomoćni sudac svira zaleđe u trenutku kad nam Talijani daju gol. Udaljili smo se. Luka je postao velika odvjetnička zvjerka, radi po cijele dane, gazi sve pred sobom. Tomislav je napravio mali izlet do Amerike, gdje je završio faks. Po povratku je osnovao svoju firmu. Tina radi kao menadžerica u jednoj informatičkoj firmi. Anita, kojoj su svi predviđali najblistaviju karijeru, nedavno je rodila drugo dijete i posvetila se ulozi majke. A ja pišem, pokušavajući zaraditi za kruh i čekam svoju veliku priliku.

Ono što i dalje povezuje nas petero jest ljubav prema nogometu. Kad igra Hrvatska, sve je ostalo nebitno. I upravo ćemo se iz tog razloga danas okupiti nakon dugo vremena.

Sve je spremno. Veliki crni kauč sa žutim jastucima samo čeka da prigrli pridošlice. Tri crvene zdjelice s čipsom, kokicama i čajnim kolačićima uredno stoje poslagane na malom crnom stoliću ispred kauča. Pivo se hladi u frižideru. Ja navlačim na sebe crveno-bijeli dres, a na glavu stavljam navijački šeširić.  Nervozno popravljam knjige na polici dok iščekujem goste.

Zvono ulaznih vrata prekida mi misli. Ulaze jedno za drugim, smiješeći se i grleći me.

Počinjemo gledati utakmicu. Prvih nekoliko minuta protječe u tišini. Svi smo zadubljeni u zbivanja na teveu. Jasno je da Talijani dominiraju, ali nitko to neće priznati. Promatram te ljude oko sebe. Njihovi nezainteresirani izrazi lica paraju mi srce gore nego one vuvuzele bubnjiće. Gdje su nestali oni ljudi koji bi skočili kao gromom ošinuti kad bi se protivnički igrač približio šesnaestercu? Jesmo se stvarno toliko promijenili?

Otpijamo svatko gutljaj po gutljaj pive, gutajući s njom i gorčinu onog što će uslijediti. Italija zabija gol. Uzvici negodovanja šire se mojom dnevnom sobom. Na izrazima lica miješa se tuga s nevjericom. Ja pak s olakšanjem udahnem. Drago mi je da smo prekinuli tu napetu tišinu.
– Maja, gdje ti je novi ljubavnik? – zadere se Tina, trpajući u usta novu šaku kokica.
Okrećem se prema njoj s munjama u očima. Glupačo glupa, mislim si. Ono što tebi govorim, ne moraju svi znat. Hladno odgovaram.
– Na službenom putu.
– Kakvom? Di je?
Kipim. Zar stvarno ne razumiješ? Ne želim o tome pričati pred svima. A onda se stresem. Zašto mi je nelagodno pričati o svom ljubavnom životu pred ovim ljudima? Nisu li upravo to ljudi koji me već više od 10 godina, s kojima sam prošla cijeli onaj proces odrastanja i sazrijevanja? Dijelili smo i puno gorih priča od pve o novoj potencijalnoj ljubavi, pa opet – zašto mi je sad tako neugodno?
– U Finskoj –odgovaram ponovno hladno, nadajući se da će Tina ovaj put primijetiti moju odrješitost. Čini se da je Anita  ta koja je shvatila moju poruku, pa nas prekida.
– Ajd ti nama donesi još tih piva.
Uzimam prazne boce sa stola i ustajem. Dečki se čine zainteresiraniji za reklamu Karlovačkog na televiziji nego za naš razgovor. Ovo je katastrofa, razmišljam dok vadim pune boce piva iz frižidera.

Vraćam se u dnevnu sobu sa pet boca u ruci. Anita za to vrijeme drži neki komad papira. Čini mi se da je razglednica. Približim se i odmah prepoznajem parlament u Budimpešti.
– Ljudi, vidite što sam našla neki dan dok sam pospremala stan – izgovara Anita mašući s razglednicom. Čini se da je pridobila i pozornost dečki. Odljepljuju se od televizora i okreću prema nama. Pružam im pive.

– Jel to s onog našeg izleta? – pitam ja.
– Da.
– Sjećate se kak smo požurivali rasku da stignemo na vrijeme? Uletili smo u prvi shopping centar , ravno u dućan s tehnikom i poslagali se ispred najvećeg televizora –  po prvi puta se u razgovor uključio Tomislav.
Bila je to smiješna scena. Nas dvadesetak okupiralo je spomenuti dućan s televizorima. “Prebaci na utakmicu, druže”, vikali smo zbunjenom prodavaču. Komentator je bio mađarski. „Ekeš bekeš Olić“, orilo se po prostoriji. Euforično smo vrištali kod svake akcije, a jadan prodavač nije imao izbora nego nas pustiti da odgledamo do kraja. Kad je odsviran kraj, svi smo se zagrlili i počeli pjevat. Mislim da sam taj dan baš bila sretna. Onako, za pravo.

– Šta je meni bilo taj put? – pita Luka. – Jel to bilo dok sam imao upalu pluća?
– Moguće – odgovara Anita. –  Ovo smo tebi napisali, ali očito smo od uzbuđenja zaboravili poslat.
Okrećemo razglednicu. „Dok ti bolest klija, nadamo se da ti lijek prija. Hrvatska navija, Olić zabija. Volimo te mi iz Budimpešte.“ Čak i da odmah ne prepoznajem rukopis, jasno mi je da sam to ja napisala. Uvijek se mene zvalo kad je trebalo pisati čestitke ili razglednice, a imala sam tu neku fazu kad sam razglednice pisala u stihovima. Počinjem se naglas smijati.

– To si ti pisala? – pita Tina, a ja kimam glavom i dalje se smijući.
– Daj da vidim ja to – izgovara Luka i otima Aniti razglednicu iz ruke.
Četiri drhtava, gotovo dječja potpisa smještena su oko moje briljantne umotvorine. Smijemo se.
– Tomislave, pišeš jednako ružno ko što izgledaš – zeza se Luka. – A vidi ovu princezicu Tinu, sa srčekom na “i”.
– Barem se ne razbolim od malo propuha – ne ostaje mu dužna Tina.

Smijemo se. Na televiziji u pozadini počinje drugo poluvrijeme, ali nitko ne primjećuje. Prepričavamo događaje s tog školskog izleta, koji se sad čine kao da su bili jučer. Trenutno nas nije briga kako će Hrvatska odigrati. Moja ekipa večeras pobijeđuje.

Published in kratka priča

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.