Volim noći. Godi mi njihova mirnoća i tišina. Blijedo svijetlo mjesečine osvijetljava moje umorne misli. Uvijek pišem u mraku. Točim si još jednu šalicu kave, ne znam više ni sama koju noćas. Toplina kave razbuđuje me. Naginjem se nad laptop. Blješteći monitor razbija moju noćnu idilu, ali i podsjeća da moram nastaviti. Nova prazna stranica prijeteći me gleda. Pobijedit ću te, mrmljam. Zvuk tastature ispunjava umrtvljenu prostoriju poput topničkih pucnjeva. Osjećam pogled na leđima. Okrećem se uplašeno.
– Ah, ti si – izgovaram s olakšanjem. Šaka mi se opušta iz grčevitog stiska.
– A koga si očekivala? – uzvraća mi sa smiješkom.
– Ljubavnika – trudim se zvučati opušteno. Nadam se da ne primjećuje moje podočnjake i ispijenu put.
– Nije li dosta za danas? Ili jučer, ovisno kako se gleda.
– Ne, moram dovršiti ovaj prizor – rukom pokažem na monitor. Sigurno mu je sad sve jasno.
– I kako ti ide?
Odrješitim koracima prilazi mom radnom stolu. Razmiče nekoliko komada papira, moju šalicu, termosicu i bilježnice. Leđima se okreće monitoru i sjeda na stol. Jasno mi je da neće otići dok mu ne kažem sve što me muči. Duboko uzdahnem.
– Fali mi nešto, neka karakteristična crta koja će ju učiniti drugačijom od ostalih. Nešto upečatljivo.
– Moraš ju pokvariti. Dodaj joj neki strah, fobiju. Evo npr. neka se boji letenja.
Izgovorio je to onim tonom koji zvuči kao da je upravo riješio misterij nastanka svemira. Njegova lakoća rješavanja stvari samo je jedan od razloga zbog kojih ga toliko volim.- Kako će biti uspješna mlada poslovna žena ako se boji aviona? – pokušavam mu ukazati na manu u njegovom savršenom prijedlogu.
– Pa to i je super u svemu tome! Svaki put kad avion polijeće ili slijeće, ona proživljava napadaj panike. Unutarnji monolozi, sukob sa samom sobom – ti ćeš već znat kako to izvest.
U sobi je mrak i ne vidim ga jasno, ali osjećam njegovu toplinu. Osjećam onu iskru koja žari iz njega svaki put kad progovori. Stvarno je istina da je ono najljepše nevidljivo očima.
– Ali cijeli roman je o njenim sukobima sa samom sobom. Ovo neće pridonijeti dubini.
Namršti se na trenutak. Razmišlja.
– Onda nek se boji pauka.
– Budi ozbiljan. Svi se boje pauka. Ili im se barem pauci gade.
Primam ga za ruku. Gledam ga u lice koje je pridobilo ozbiljan izraz. Naginjem se prema njemu. Spuštam glas gotovo do šapta.
– Šta ako ne uspijem?
Riječi mi poput gonga odzvanjaju u ušima. Ne uspijem, ne uspijeeem, ne uspijeeeeem… Jeka u mojoj glavi. On primjećuje moju novonastalu nervozu, silazi sa stola i grli me. Drži me tako neko vrijeme u svom zagrljaju. Suzdržavam se od suza. Obožavam biti u njegovom zagrljaju.
– Što ako se ovo pretvori u još jedan chick-lit roman? Prodavat će se na kiosku za 19,90 uz novine. Sve što sam žrtvovala, propada.
Suze mi se sad kotrljaju niz obraze. On me otpušta iz zagrljaja i ozbiljno pogleda.
– Da mi dozvoliš da pročitam to što si napisala, mogao bih ti reći u kojem si smjeru krenula. Ovako te samo mogu tješiti ispraznim „uspjet ćeš“ i govoriti ti da će sve biti u redu. A oboje znamo da to nema prevelikog utjecaja na tebe.
Uplašena sam. I još više me plaši spoznaja da mi on, koji je uvijek tu za mene, ovog puta ne može pomoći. Ovo je moja bitka. Počinjem se lagano tresti.
– Predobro me poznaješ i ne možeš biti objektivan. Rekla sam ti to već sto puta. Sad, molim te, vrati se u krevet i pusti me da ovo dovršim.
– Dobro, ali nemoj predugo. Radiš sutra.
– Znam.
– I morat ćeš im uskoro reći za…
– Znam – prekidam ga prije nego dovršavi rečenicu. Ono što je trebao izgovoriti nisam mogla sada čuti.
– Reći ću im. Kad dovršim sve što trebam – odgovaram. Trudim se zvučati odrješito. Jaka sam, mogu ja to.
– A u međuvremenu, meni fali moja žena.
Sudržavam suze. Nedostaje i on meni. Naginje se i ljubi me. Njegov poljubac vraća mi dio snage. Smirujem se.
– Volim te. Ali stvarno mi je važno da ovo dovršim. Znaš da nemam drugu priliku.
Skreće pogled u pod. Ima naviku to raditi kad ne zna što reći.
– Mogla bi još uvijek probati sa…
– Ne – prekidam ga odrješito – Laku noć, dragi.
Ustaje i odlazi. Čujem korake kako se udaljavaju niz hodnik. Drhtim. Toliko sam preplašena, a ne smijem mu to pokazati. Noć, do maloprije prijateljica, sad prijeti da će me progutati. Tako to izgleda? Tama koja te proguta? Ne, ne, obećala sam si da neću razmišljati o tome. Snažna, hrabra, samouvjerena, nepokolebljiva – takva je moja junakinja. Takva ću biti i ja.
Okrećem se natrag prema laptopu.
„Hrabro je zakoračila u prostoriju. Tijelom joj se širila neka čudna mješavina osjećaja. Strah, nevjerica i tuga izlazili su iz nje u obliku suza. Morala je to izgovorit na glas. Imam rak, odzvanjale su riječi u praznoj sobi, noseći sa sobom smrtnu presudu.“