Skip to content →

Casablanca

Svatko od nas ima taj neki talent, tu neku stvar koju radi prirođenom lakoćom. Vještina je ta gotovo uvijek beskorisna i sasvim sigurno neunovčiva. Ja znam “pročitati” ljude. Mogu provesti sate promatrajući ih, pokušavajući odgonetnuti tko su, koje ih brige muče, čime se bave, što ih pokreće.

Baveći se tako svojim hobijem, sjedio sam jednog poslijepodneva u Rockyu, u najdaljem kutu, baš kao i mnoga popodneva prije toga. Rocky je bio lokalni birc, u potpunosti posvećen liku i djelu Rockya Balboe. Filmski posteri, slike Sylvestera Stallonea, lažne medalje i boksačke rukavice ukrašavali su interijer. Ili ga nagrđivali, ovisno kako se gledalo.

Taman sam dovršavao treću kavu i ni-sam-ne-znam-koju cigaretu kad sam zaključio kako se ništa zanimljivog taj dan neće dogoditi i da je vrijeme za odlazak. Odlučnog u namjeri da platim ceh prekinuo me mladić koji je upravo kročio kroz vrata. Visok oko metar devedest, kratke crne kose, lagano nabildan, fino odjeven, nikako se nije uklapao u okruženje kvartovske birtije. Pogledao je oko sebe tražeći mjesto za sjesti. Iako lijepih crta lica, vidljivi podočnjaci i blijeda put kvarili su mu oku ugodnu vanjštinu. Sjedio je buljeći u jednu točku, ne doživljavajući prostor oko sebe. Naručio je pelin. Ili jeger, nisam mogao biti siguran s ove udaljenosti. Ugledao je novine na stolu, ali ih nije uzeo. Piljio je i dalje u svoju točku, kao da pred očima vrti samo njemu vidljiv film.

A onda se pojavila Ona – visoka, vitka, smeđe duge valovite kose u smeđem baloneru i crvenim štiklama. Samopouzdano je zakoračila u prostoriju. Pogledavši ju, on je ustao da ju pozdravi. Instiktivno je krenuo zagrliti ju, ali onda se u zadnji tren, pomalo nespretno, zaustavio. Nasmijala mu se kiselo, a onda su sjeli. Pokušao sam odgonetnuti u kakvoj su relaciji ovo dvoje pridošlica i što rade na mjestu poput ovog. Izgledali su poput Humphrey Bogarta i Ingrid Bergman u potpuno krivom filmu. Da, sinulo mi je! Bili su Rick i Ilsa, bivši ljubavni par.

Sjedili su predaleko da čujem o čemu razgovaraju, ali jasno sam ih vidio. Po smješkanju, naslutio sam da razmijenjuju kurtoazne «kako si» i «što si radio otkako smo prekinuli». Stekao sam dojam da se ona trudila biti jedna od onih samopouzdanih kučki koje znaju točno što u životu žele i uvijek to dobiju, ali je u stvari plaha, bojažljiva i nesigurna. Vrtila je kosu ili nehajno dodirivala gornju usnicu dok je pričala. U trenucima kad nije radila niti jedno od tog dvoje, uzela bi šećer sa stola i prevrtala ga po dlanovima. Ubrzano je pričala. «Bila sam s Martom u shoppingu, kupila sam nove cipele, a onda me šef pohvalio i vjerojatno ću dobiti promaknuće, bla bla», zamišljao sam je kako govori. Gomila nepovezanih gluposti da izbjegne razgovor o pravoj temi. Kako je pričala, pogled joj je cijelo vrijeme bio skrenut u stranu i njega nije niti jednom pogledala, dok  s druge strane, on nije skidao pogled s nje. Desna noga mu je lagano titrala i bilo je očito da postaje sve nestrpljiviji.

Ona je zastala. Smješkanje je prestalo. On je rekao nešto. «Moramo razgovarati o nama», pretpostavio sam. Dlanovi su mu se lagano znojili. Sjedio je skroz blijed, bezizražajnog izgleda lica, tupog pogleda. Osuđenik čekajući presudu. Ona je spustila pogled i nije rekla ništa. Sjedili su tako neko vrijeme u tišini, a onda se on nagnuo prema njoj. Stavio joj je ruke na lice i zagledao se u nju. Suze su joj potekle niz lice. «Gotovo je», bio sam siguran da mu je rekla. Privio ju je k sebi i pokušao ju poljubiti. Razjarena njegovim postupkom, odgurnula mu je ruke s lica i ubrzano ustala. Nije više bilo potrebe za odgonetavanjem znakova jer cijeli ju je birc čuo kako se izderala «Ne trebam ja biti s nekim kom se kurac ne diže!». Okrenula se na tim svojim visokim potpeticama i izjurila van.
On, zagnjurivši glavu u ruke, samo je nepomično ostao tamo sjediti, shrvan i potučen, baš kao i krvavi i rasječeni Sylvester Stallone na filmskom plakatu iza.

Published in kratka priča

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.