Sjedi tako sama, u jednom opatijskom baru na obali mora. Gleda zamišljeno na pučinu, ali ne prezamišljeno. Onako, kao žena koja se zna opustiti, ali ne i izgubiti u mislima. Godine je smještaju u kasne tridesetima, možda i rane četrdesete. Ima uredno nalakirane nokte, decentnu šminku i decentan nakit. Odjeća joj je sva bijela, ležerna, ali pristojna. Causal chic, reklo bi se. Pored čaše gin tonica stoji joj je iPhone u roznoj navlaci. Još da ne povlači tu električnu cigaretu, vape, ili što već, bila bi gotovo zrcalna kopija mene. Malo sofistiriciranija verzija, doduše. Više kao Kate Middleton, manje kao Helena Bonham Carter u bilo kojem Tim Burtonom filmu.
Sjela sam za stol pored nje; ne nužno jer mi se pilo piće, nego jer sam htjela sjediti blizu te ljepše (možda ipak malo starije) verzije sebe. Nije joj ovo prvi put da sjedi sama. Vidi se na njoj da se ne boji biti sama; dapače, vidi se da se općenito ne boji puno toga u životu. Ali koja ju je priča dovela sad, ove kasnoproljetne večeri u Opatiju? Radi kojeg kretena sad sjedi sama, dok naručuje još jedan gin?
Da sam ja sad jedan od onih detektiva iz serija, s nadnaravnom moći opažanja, poput Sherlocka Holmesa ili Adriana Monka ili tako nekog, već po duljini noktiju, načinu na koji skrola po iPhoneu i načinu na koji povlači taj vape, pročitala bih ju. Odmah bi imala sliku te žene. Ali pošto nisam, oslanjam se samo na regularnu moć zapažanja, i ponešto vlastitog iskustva.
Stranjkinja je – to čujem dok razgovora s konobaricom. Znači da je sama na odmoru u stranoj zemlji (subota navečer je). Wow, to nisam čak ni ja nikada napravila. (Ok, živjela sam sama u stranoj zemlji, valjda se i to nekog vraga broji.)
Uspješna je u karijeri, ali ne preuspješna. Ima dovoljno novaca za odmor u inozemstu, ali i dovoljno vremena da ga iskoristi. Voli popiti da se opusti. Ne troši vrijeme na šminkanje, ali brine o sebi. Uživa u dobrom drušvu, ali i ne ustručava se biti sama. Pije gin tonic – sofisticirana je, ali jednostavna. Pogleda povremeno na taj rozni (više ljubičasti, manje Barbie) iPhone. Sigurno ima ljudi s kojima je rado u kontaktu. Ali njezine prijateljicu imaju djecu i obitelj. Nemaju dovoljno vremena i previše obaveza da putuju po svijetu.
A muškarci?
Muškarci je se boje. Muškarci ne vole taj osjećaj da ih žena ne treba. Dobro joj je tako kako je, u tom svom životu koji je godinama pažljivo gradila. Štitit će ga od nepozvanih i pustit unutra samo one koje želi.
Pa što se desilo? Kojeg je to ona željela pa ju je razočarao? Prethodi li ovoj samotnjoj večeri dugogodišnja veza s emotivno nedostupnim muškarcem? Onim koji joj nije mogao reći da ju voli, ali niti smoći snage da ju ostavi? Je li ona njega ostavila zbog drugog? Onog drugog, koji joj je obećavao da će ju voliti i biti bolji prema njoj, sve do trena dok nije postala slobodna. A onda je pobjegao glavom bez obzira i nikad ga više nije vidjela. Ili je pak tu bio neki dobar, nježan, ali neostvaren u životu, koji se jednostavno nije mogao nositi s njenim uspjehom. Možda ga je smetalo da zarađuje više od njega. Ili da je nikad nema doma.
Koji od tih, pobogu??
Kartica joj je odbijena. Problem s mašinom, objašnjava joj konobarica. Žena u bijelom ni ne trepće. Naravno, sigurno treba puno više od toga da se nju izbaci iz takta.
Ja se potajno nadam da će joj i druga kartica biti odbijena. Onda ću uletiti i platiti joj piće. (Strankinja je, ne nosi gotovinu sa sobom, jer nije navikla). Ne znam jesam li ikad ikome htjela platiti piće, ali ovoj ženi želim. Naravno da joj ne treba, naravno. Ali želim joj ponuditi da popije još jedno sa mnom, a zauzvrat tražim samo da mi ispriča svoju priču.
Ali konobarica rješava problem POS uređaja i jedna od mnogobrojnih kartica prolazi. Strankinja ustaje, u tom svom bijelom outfitu, i onako samouvjereno, ali neupadljivo zakorači u noć.
Ostavila me s pričom i podsjetnikom da moram bukirati taj smještaj za Barcelonu. Uskoro, imat ćemo još jednu stvar manje po kojoj se razlikujemo. Samo, k vragu, još da odbaci taj vape.