Radio Ga Ga

Dok se u gramofonu vrti ploča ispuštajući zvukove Radio Ga Ga, autorica se ne može ne zapitati ne dijele li radio iz spomenute pjesme i gramofon istu sudbinu. Radio, apsolutni pionir u svijetu elektroničkih medija obavještavao je ljude o događajima koji su mijenjali svijet. Gramofon, jedna od prvih naprava za reprodukciju snimljenog zvuka omogućio je reprodukciju nekih od najboljih albuma modernog društva. Oboje su vladali kućanstvima gotovo cijelo stoljeće. Oboje su odbačeni poput iznošenih cipela, i zamijenjeni novim, svjetlucavim predmetima koji u nekoliko klikova donose vijesti iz najudaljenijih kutaka Zemlje ili najnoviju glazbu najnovijih izvođača.
I dok radio nije sasvim nestao iz života ljudi – velika većina ih radio i dalje koristi u autu, sluša na mobitelu ili koristi kao pozadinsku buku dok nešto rade. No, rijetko tko će od njih okrenuti pokoju radio stanicu u slobodno vrijeme. Korisnici gramofona još su rijeđi. Iz autoričinog iskustva, oni spadaju u dvije kategorije. Prvu kategoriju sačinjavaju skeptici koji se opiru novim tehnologijama i nikad se ni nisu odrekli gramofona, te u krckanju ploča neprekinuto uživaju nekoliko desetljeća. Drugu kategoriju sačinjavaju oni koji su se razočarali digitalnim oblicima glazbe, te se vraćaju nekoliko desetljeća unatrag.
Autorica, pogađate, spada u ovu drugu kategoriju. Za razliku od Queenovaca koji kroz pjesmu opisuju svoja sjećanja na svijetle trenutke provedene uz radio, ona se ne može pohvaliti da joj je gramofon bio “only friend through teenage nights”. Rođena drugom polovicom 80-ih, autorica pripada onoj nesretnoj generaciji – generaciji koja je propustila najbolje hitove 60-tih, 70-tih, 80-tih, pa čak i nezaboravne hitove “ludih” 90-tih. Pripada generaciji koja je rano zamijenila linije kompjuterima, cd-e mp3-ovima. Generaciji koja je navikla na proizvođače jednokratnih hitova koji idućim ljetom padaju u zaborav. Generaciji koja je gotovo zaboravila što su ploče. Zato se, kada je iz njenog gramofona prije nekoliko dana zasvirao Beat It Michael Jacksona, autorica osjećala kao da je umjesto prekidača na gramofonu stisnula prekidač vremeplova. Dok su sobom odjekivali stihovi “Beat it, beat it, no one wants to be defeated”, autorica se osjećala kao da je (ponovno) u 80-ima. Evo je, pripada razdoblju kada Michael Jackson redefinira povijest pop glazbe, Madonna probija svoj put k zvjezdanoj slavi, Queen stvara pjesmu iz naslova, prijenos koncerta Live Aid na Wembleyu obilazi skoro cijeli svijet. Stoji ondje nasred sobe i zamislja kako je bilo nekoć kad se najnoviji album omiljene grupe nije mogao “skinuti” ili “spržiti”, kakav je bio osjećaj isčekivanja da taj album konačno dođe u dućane, kako je bilo pohotno ga dograbiti i rastvoriti omot ploče. Kakav je bio osjećaj ne vidjeti ispred sebe ništa osim omota ploče koji ti zaklanja cijelo vidno polje. Kako je bilo osjetiti miris tek izašle ploče.  Kakav je bio osjećaj staviti ploču u gramofon i čuti njezine zvukove po prvi put. Čuti pjesmu svog omiljenog benda prvi put.
Jednom se tako, prebirući po starim pločama u second handdućanu, pokušavavši nastaviti svoje putovanje dalje u prošlost, naglas upitala zašto je moderna civilizacija odbacila ploče kao sredstvo slušanja glazbe. Prijatelj joj je spremno odgovorio: “Jer su velike, krhke, lako se gubi kvaliteta zvuka i stane malo podataka na njih”, a ona se zadovoljno nasmješila. “Upravo zato ih volimo”, odgovara.