Iako originalno napisana kao izraz emocija nakon ubojstva predsjednika Kennedya, sam Art Garfunkel je kasnije rekao da pjesma izražava “inability of people to communicate with each other, not particularly internationally, but especially emotionally“.
I sada, 45 godina poslije, ta nemogućnost komunikacije među ljudima izraženija je nego ikad. Ljudi više ne komuniciraju; oni tipkaju. Naći se s nekim na kavi komplicirano je. Nekoliko klikova iz udobnosti vlastitog doma nije.
Listajući jutros uz jutarnju kavu Lider, autorica ovog bloga je naišla na članak o vlasniku društvene mreže Twitter. Čitajući uvod, shvatila je da je u njemu sadržano sve ono što ona već dulje vrijeme pokušava izraziti. Uvod članka u potpunosti izražava njezino mišljenje o zanemarivanju komunikacije “oči u oči” i izobličenjem ljudske stvarnosti. Da ne dulji previše, autorica donosi taj uvod u nepromijenjenom obliku.
“Svijet je iz dana u dan sličniji karikaturi samoga sebe iz futurističkih filmova koji su nam se donedavno činili posve stranima i nemogućima. Tehnologija je u potpunosti prožela ljudski život, prvo u poslovnome smislu, a sada i u privatnome. Društvene mreže vjerojatno će u povijesti ostati zapamćene kao jedan od prvih izuma 21. stoljeća, važnog poput kotača ili pisma. Tih su prijelomnih godina sramežljivog novog milenija ljudi, naime, shvatili da komunikacija oči u oči zapravo nema smisla, da je zastarjela i uopće bez veze, dapače jedna prilično delikatna i nerijetko neugodna afera te da je mnogo bolje sve te stvari obaviti iz stolca putem računala. Toliko je lako na taj način izbjeći svaku neugodnu situaciju i izabrati svoj privatni život i svoju stvarnost, kao sa švedskog stola, a sve to uz tek nekoliko jednostavnih klikova. Prvo desetljeće turbulentnog početka budućnosti postat će tako trenutak u kojem se čovjek počeo izmještati iz jedne u sasvim drugu stvarnost. Nekoć je to vrijedilo za televiziju, uskoro za društvene mreže – ako nije bilo na Facebooku / Twitteru / MySpace / nastavi niz, nije se dogodilo.”