Otvorila sam oči. Ništa mi nije bilo jasno. Ležala sam na nečem tvrdom i hladnom. Pomaknula sam pogled udesno i vidjela da ležim na nogostupu. Uspravila sam se u sjedeći položaj. Snažan impuls boli proletio mi je glavom. Au! Opipala sam rukom bolno mjesto. Imala sam kvrgu na glavi. Vjerojatno sam pala i udarila glavom. Ali kako? Kada? Zašto? Nova misao proletila mi je glavom. Stvari! Grčevito sam dohvatila torbicu koja je ležala na podu pokraj mene. Oba mobitela bila su tu. Oba su pokazivala No Service, ali to me sada nije zabrinjavalo. Panično sam otvorila novčanik. Sve kreditne kartice…
Comments closedMaggie's Room Posts
Vjerojatno ste primijetili da u zadnje vrijeme nisam pisala blog. Razlog? Prolazila sam kroz krizu identiteta. Sve oko mene je bilo divno: moj posao, moj stan, moji prijatelji, moji hobiji. Jedino što se nije uklapalo u tu cijelu sliku sam bila ja. Moje raspoloženje se najbolje moglo opisati stihom iz naslovne pjesme: wanna change my clothes, my hair, my face. Plesala sam u mraku, nezadovoljna sobom, s manjkom samopouzdanja. Ništa u ormaru mi se nije sviđalo. Počela sam juriti shopping centrima u potrazi za odjećom koja će mi pristajat, u kojoj ću se osjećat ugodno. Bilo je to zabavno iskustvo,…
Comments closedIako je bilo tek predvečer, nad gradom se već smračilo zbog teških oblaka koji nisu propuštali svjetlost. Kiša samo što nije. Sparina je donosila neizdrživ vonj smeća iz daljine. Grad se polako pripremao za večernje umirivanje. Promet u predgrađu postajao je sve rjeđi, a prolaznici sve malobrojniji. Ispred oronule ciglene zgrade stajala su dvojica muškaraca. Obojica su bili visoki, guste crne kose, odjeveni u crne kožne jakne. – Znaš što me najviše izluđuje na Zemlji? – pitao je Trebault paleći cigaretu. – Mirisi. Smrad ljudi, njihovog smeća, njihovog izmeta, nafte, industrije… Želudac mi se okreće svaki put od toga. –…
Comments closedBio je to onaj lijeni period poslije ručka jednog običnog radnog popodneva. Sijedili smo tamo u kuhinji punog želuca, svatko sa svojom šalicom kave ispred sebe, kradući još par minuta prije povratka na radna mjesta. Svatko je mrmljao nešto sebi u bradu u tom lijenom tonu, komentirao glumce, političare ili ogovarao kolege. I onda odjednom začujem rečenicu od kolege pored sebe: “Ja ne bih nikada ženama plaćao porodiljni.” Razbudila sam se. – Molim? – upitah ga, nadajući se pojašnjenju. – Pa da, gledaj, to je čista računica. Ti odeš godinu dana na porodiljni, poslodavac ti mora plaćati naknadu, i još…
One CommentTog jutra bila sam opijena euforijom. Sve oko mene bilo je stvarno, ali s primjesom nečeg nestvarnog. U izmaglici. Baš kao kad pijan percipiraš svijet oko sebe. Moj prvi službeni put. I to odmah u San Francisco. Dok sam se vozila u taksiju prema aerodromu, moja uzbuđenost dosegnula je vrhunac. Na radiju je sviralo I Travel od Simple Mindsa. Mislila sam da će mi srce iskočiti iz prsa. A onda me naglo prizemljio pogled na sat. – Kovač, kasniš. – Znam, Šefe, oprostite, taksi je kasnio… ja… – Ne zanimaju me isprike – sasjekao me usred rečenice koja je zaista i…
Comments closed