Vjerojatno ste primijetili da u zadnje vrijeme nisam pisala blog. Razlog? Prolazila sam kroz krizu identiteta. Sve oko mene je bilo divno: moj posao, moj stan, moji prijatelji, moji hobiji. Jedino što se nije uklapalo u tu cijelu sliku sam bila ja. Moje raspoloženje se najbolje moglo opisati stihom iz naslovne pjesme: wanna change my clothes, my hair, my face. Plesala sam u mraku, nezadovoljna sobom, s manjkom samopouzdanja.
Ništa u ormaru mi se nije sviđalo. Počela sam juriti shopping centrima u potrazi za odjećom koja će mi pristajat, u kojoj ću se osjećat ugodno. Bilo je to zabavno iskustvo, jer sam pritom isprobala brdo raznih kombinacija. Eksperimentirala sam s raznim stilovima, pa sam tako na tren bila zavodnica u crnoj kratkoj haljini i crvenim štiklama, a u drugom cute little girl u bijeloj lepršavoj haljinici s rozim sakoom. Kupila sam nekoliko lijepih komada odjeće, ali ipak me božja providnost ili glas razuma (ili nazovite to kako hoćete) spriječila da kupim brdo stvari koje mi ne trebaju i koje nikad neću nosit.
Kupila sam si i peglu za kosu i široku četku, jer me strašno počela živcirati moja neuredna kovrčava kosa. Pripremila sam i boju za kosu da ju ofarbam u crveno, jer mi moja smeđa nije bila dovoljno dobra.
Počupala sam obrve jer sam zaključila da su preguste i preneuredne.
Dio koji apsolutno nisam mogla smisliti na sebi je bilo tijelo. Počela sam jadikovat oko prevelike guzice, mlohavog trbuha, nedostatka kondicije. I svo to nezadovoljstvo se gomilalo u meni, i sprječavalo me da radim stvari koje volim (npr. pišem blog).
A onda su me presjekla leđa. Počela je najprije kao lagana bol, koja je kroz par dana postajala sve veća. Prošlu subotu me toliko presjeklo da nisam mogla ustat iz kreveta. Zvala sam tatu da me dođe izmasirat i nakon jedno sat vremena masaže sam barem mogla sjest. U ponedjeljak sam otišla kod kiropraktičara. Bilo je to apsoultno traumatično iskustvo. Toliko me bolilo sve da sam najprije plakala, onda mi je došlo muka, a na kraju sam se onesvijestila. Drugi dan su mi leđa izgledala kao da me netko pretukao, a potom bacio niz stepenice. Modrica nad modricom. Predvečer mi je i skočila temperatura. Opet, osjećala sam se jadno.
Modrice su se povukle, bol se smirila i tako sam ja ovu subotu odlučila otići pješke na Sljeme. Zadnji put sam pješke na Sljeme išla u srednjoj školi. I to u prvom razredu ja mislim. Krenula sam poprilično hrabro, ali negdje oko polovice sam se poprilično uspuhala, puls mi je naglo skočio i postajalo mi je sve teže i teže. U jednom trenu sam rekla da ne mogu više, okrenula se i krenula se spuštati.
Bilo mi je jasno: udarila sam dno. Sjedit doma i kukat kako nisam u formi, mlohave guzice i s viškom kila je jedno; nać se usred šume s grupicom ljudi koji taj put odvale bez problema i reći “ja ne mogu više” je sasvim druga, ozbiljna stvar. Ne znam kako nazvati to kad sam se sama spuštala niz sljemensku stazu osim “walk of shame”.
Spuštajući se kroz šumu, shvatila sam da ne želim biti crna ovca; ne želim biti ona s bolovima u leđima i ne želim biti ona koja se ne može popeti na Sljeme. Shvatila sam i da se to ne može i neće promijeniti preko noći. Kažu da nekad moraš priznati poraz da bi krenuo naprijed. I zato sam još istog popodneva popila Andol i uputila se na Zumbu.
Zumba je djelovala kao nešto što bi se moglo svidit. Volim muziku, volim ples. Na stranu to da kad plešem izgledam ko mali nekoordinirani majmun kojeg su upravo pustili iz kaveza za laboratorijska testiranja, a prije su ga još nadrogirali svakakvim kemikalijama, ja sam se bez kompleksa razbacala po dvorani i bilo mi je super. Jako je naporno, osim kondicijski (a vidjeli smo da je ja nemam ni malo), tu je i hrpa plesnih koraka koje treba pohvatati, i sve to ukomponirati u ritam muzike. Izazovno je i mene je oduševilo.
I tako danas, uz muskulfiber da jedva hodam, uputila sam se u lagani krug oko jaruna na rolama. Ništa brzo, s noge na nogu, da mi se malo mišići oporave. I sad se osjećam super – umorno, bolno, ali sretno. Mogu biti onakva kakva želim biti, samo treba malo truda.
Prije nego sam se uhvatila pisanja ovog posta, izbacila sam iz frižidera boce vina, pive, bocu gina i bocu tonika i 2 čokolade (osim još litre mlijeka, ničeg drugog i nije bilo) i napunila ga paradajzom, brokulom, krastavcima, jogurtima, svježim sirom. Počet ću pratit Montignacov princip prehrane. Ako vas zanima, vjerojatno će Google dati neke smislene rezultate o tome. Ja imam knjigu, koja mi je svojevremeno pomogla da izgubim 20kg. Nisu ti principi nešto revolucionarno: izbjegavati namirnice visokog glikemičnog indeksa (bijelo brašno, tjesteninu, šećer), ne jesti u istom obroku ugljikohidrate i proteine, ne jesti kasno navečer, ali pritom jesti 3 glavna obroka i 2 međuobroka. Počet ću si kuhat svaki dan i pridržavat se navedenih principa.
Zdravo se hraniti i ubaciti neku sportsku aktivnost u svaki dan je plan za idućih nekoliko mjeseci. Treba iskombinirati trčanje, rolanje, zumbu i tenis s frendicom. Nadolazeći tjedan će biti poprilično naporan tjedan na poslu, s dosta prekovremenih (a i cijeli idući mjesec će biti poprilično zahtjevan), tako da izazov ukomponirati posao, sport i kuhanje postaje još veći. Čak razmišljam da ubacim neku aktivnost ujutro prije posla – otić trčat po kvartu ili se rolat na Bundeku (Bundek mi je puno bliže od Jaruna). Ne znam još kako ću, ali bude nekako. Držite mi fige :)
Blog će ići i dalje uobičajenim tempom, jednom – dvaput tjedno.
PS. Last, but not least, hvala Nenadu Motiki (https://twitter.com/#!/nmotika) koji me zvao na Sljeme i Jasmini Franjić (https://twitter.com/#!/bebulica) koja me pozvala na Zumbu.
Veliko hvala i mojim kolegama na razumijevanju što ću neko vrijeme morat preskakat ručkove s njima, a samim time i druženja i trenutke socijaliziranja.