Skip to content →

Just Another Brick In The Wall?

Danas sam pročitala zanimljiv članak. Nalazi se ovdje, pa ako imate volje čitat, preporučam da to napravite. Za slučaj da nemate, ukratko: autor analizira selekcijski proces na prestižne fakultete u SAD-u, ponajprije se fokusirajući na Harvard. Za upis na Harvard (ili na bilo koje Ivy League sveučilište) potrebne su: dobre ocjene s mature (SAT score), motivacijski esej, pokoje pismo preporuke i intervju s članovima Odbora. Kandidati se zatim evaluiraju po 4 kriterija: osobnost, akademski uspjeh, izvannastavne aktivnosti i sport. Povrh toga, kandidati su podijeljeni po regijama i za svaka regiju određen je broj studenata koji se smije upisati.

U članku se nadalje objašnjava kako akademski uspjeh nije dovoljan kriterij za uspjeh. Motivacija i stav ponekad (usudila bih se reći češće) od presudne su važnosti. Autor ovu tezu potkrijepljuje podatakom kako sveučilište u Chicagu ima studente s najvišim prosjekom SAT rezultata i s najvećim prosjekom IQ-a, ali u pravilu ljudi koji završe to sveučilište zarađuju manje od onih s Harvarda.

Sportaši su cijenjeni, jer cilj Harvarda je od pojedinca napraviti uspješnog čovjeka, a uspješan sportaš je itekako zadovoljio taj cilj.

Negativne strane ovakvog pristupa su da kandidati imaju prednost na temelju materijalnog statusa ili roditelja koji su već završili Harvard. Nadalje, spominje se da su neki kandidati odbijeni na temelju fizičkog izgleda. Preniski, s prevelikim ušima nisu podoban materijal za ovaj bostonski fakultet.

U Hrvatskoj, selekcijski proces za fakultete je vrlo jednostavan – ocjene iz srednje škole plus rezultati prijemnog ispita (po novom državne mature) zbrajaju se u nekom omjeru i radi se rang ljestvica. Drugim riječima, mjeri se samo akademski uspjeh. Vještine, motivacija, osobnost, sve ostaje skriveno iza papira s brojevima.

Kad sam se ja upisivala na faks, moja škola je imala pravo poslati četiri učenika izravnim upisom na FER. Ja sam bila jedna od njih, tako da upis na faks nisam ni osjetila. Među nas četiri, bio je i dečko koji u trenutku sjednice na kojoj se vijećalo o dodijeljivanju direktnog upisan nije bio siguran hoće li uopće upisati FER. Nije bio siguran niti nekoliko tjedana kasnije, na samom upisu, da bi konačno nakon prve godine faksa odustao. Prva iduća cura na listi, koja je htjela upisati baš taj faks, nije dobila direktan upis, jer je imala neku četvorku iz nekog predmeta i time se nije kvalificirala u akademski top of tops. Fer, zar ne?

Nedavno sam se “zakačila” na seriju Gossip Girl. Serija je zanimljiva po mnogo toga, no ima jedna scena koja se tiče baš teme ovog blog posta. Za one koji nisu upoznati sa sadržajem, serija prati jako jako bogate mlade adolescente, na putu iz srednje škole, prema faksu i polako prema odrastanju. Glavna junakinja, Blair, ambiciozna je i odlučna u namjeri da postane uspješna poslovna žena. Odmalena, san joj upisati Yale. Uz besprijekorne ocjene, naizgled jako sređen život, porijeklo i bogatstvo, te oca koji je završio Yale, gotovo da nema razloga zašto ne bi upala. S druge strane, njezina najbolja prijateljica Serena nije previše fokusirana na akademsku karijeru. Voli partijati i izlaziti, družiti se sa celebritijima, a pritom nije sigurna koji faks bi htjela upisati i bi li ga uopće htjela upisati. Prilikom posjete Yaleu i intervjuu s dekanom, Serena svojom komunikativnošću, optimizmom i stavom ostavi pozitivan dojam na dekana. On joj dodijeli preuranjeni upis na Yale, dok Blair, kao i svi ostali, moraju proći selekcijski proces.

Autor članka s uvoda završava svoju misao tezom da prestižna sveučilišta nisu socijalna ustanova: ne moraju biti ovdje da pruže ruku nekome u nevolji. Umjesto toga, oni grade brend, luksuzni i prestižni brend. Žele mlade, lijepe, visoko motivirane ljude sa stavom, koji ostvaraju dobru ravnotežu između svojih akademskih uspjeha, izvannastavnih aktivnosti i sporta (da, sport je kategorija za sebe, ne spada pod izvannastavne aktivnosti). Oni koji se ne uklapaju, nisu dobrodošli.

Ja se gotovo potpuno slažem s takvim pristupom. Napominjem gotovo, jer mi se ne sviđa favoritiziranje bogatih i društveno podobnih. Ono što mi se sviđa je odstupanje od čovjeka kao niza brojeva na papiru i pokušaj da se budućeg studenta sagleda kao cjelovitu osobu. Kroz svoje školovanje upoznala sam ljude koji su bili matematički geniji, ali u životu nisu pročitali knjigu beletristike. Upoznala sam ljude s besprijekornim ocjenama koji nisu bili u stanju progovoriti nekoliko rečenica u svakodnevnom razgovoru. Mogu li oni biti uspješni u svojoj karijeri?

Hrvatski školski sustav još uvijek se ravna po socijalističkom principu – “jednakost za sve”. S druge strane, privatne visoke škole i sveučilišta, umjesto da prate američki princip i stvaraju brend, vode se principom “plati i imaj” (bez uvrede ikome). Posljedica toga je sustav u kojem nitko ne ulaže dovoljno da bi dobio nešto zauzvrat. Svatko s pristojnim ocjenama, upisat će faks. Svatko s nešto nižim ocjenama, a boljeg budžeta, platit će si faks.

Što vi mislite? Imaju li američki kriteriji prednost u odnosu na ove naše? Bi li hrvatski visokoškolski sustav dobio na vrijednosti da počne primijenjivati sličan način ocjenjivanja svojih kandidata?

Published in ostalo

2 Comments

  1. Ja mislim da je američki visokoškolski sustav u mnogočemu bolji od našeg. Osnovni razlog si navela u tekstu. Fakulteti su profitne ustanove i zbog tog razloga si neće dopustiti da s njih izlaze ljudi čijim se uspjesima i radom fakultet neće moći ponositi i neće ih moći koristiti kao neku referencu. I cijeli postupak (od selekcije do nastave) je prilagođen tome da izbacuje ljude određenog profila, i kasnije privlači studente koji žele postati takvima.
    Što se tiče favoriziranja bogatih, rekao bih da postoji dobra protuteža u sustavu stipendija pomoću kojih najbolji (a siromašni) studenti imaju priliku studirati besplatno ili uz veliki popust. Osrednji već nemaju tu priliku. Ali, nije ni ovdje puno bolja situacija. Ima i u Hrvatskoj siromašnih kojima roditelji nisu mogli priuštiti studiranje. Iako je faks besplatan, ako neki studenti ne upadnu u dom ili ne dobiju stipendiju roditelji im ne mogu platiti boravak u Zagrebu gdje se sve odvija.

  2. Što god da rade (kakav god selekcijski postupak imaju), iza njih stoje rezultati i oni govore sami za sebe, nema uopće smisla uspoređivati to sa stanjem u Hrvatskoj. Nažalost to ne vidim da bi moglo zaživjeti i kod nas u dogledno vrijeme, iz dva osnovna razloga:

    1. premalo smo tržište da bi se osnovao dovoljan broj sličnih fakulteta koji bi si međusobno bili konkurencija (a bez natjecanja i konkurencije brzo se tone u prosječnost)

    2. balkanski faktor :) (kao što si rekla, dobar primjer su trenutna privatna sveučilišta)

Leave a Reply

Your email address will not be published.