Category: zivot

Završilo je nogometno prvenstvo. Nije za sve, ali za hrvatsku reprezentaciju jest. Tišina se nadvila nad naciju. Nestali su svi oni samoprozvani izbornici, Bilićeve desne ruke. Nestali su osmjesi s lica, nestalo je domoljublja. Čak ni naš maleni ured ne bruji od prepričavanja propuštenih prilika i sumnjivih sudačkih oduka. Natpisi u medijima sramežljivo nas gledaju s naslovnica, i sami nesigurni što nam žele poručiti. Ništa manje nesigurno i ja skidam svoj navijački šeširić, onaj s crveno-bijelim kvadratićima. Zamijenjujem ga onim slamnatim, na cvjetiće. Gotovo je, mrljam. Navijačica opet postaje djevojka. Kao prava dama, krećem u šetnju gradom. Razmišljam kako me…

Ovih dana, kao i svako godine u ovo doba, učestalo se priča o gay paradi, a vaša omiljena bloggerica ne može propustiti priliku da iznese svoje mišljenje o tome. Da podsjetim, gay parada se po drugi put održava u Splitu. Lanjski pokušaj održavanja gay parade u tom gradu nije završio baš blistavo –  većina sudionika povorke bila je dobro izubijana od strane protivnika takve manifestacije, drugim riječima – od debila.. Oprostite na izrazu, ali za netoleranciju apsolutno nemam tolerancije. Kao što sam već nekoliko puta spomenula – ja sam zagovaratelj svih mogućih ljudskih sloboda i prava ljudi na sve i…

Prije nekoliko godina, dok mi je blog bio tek u začetku, pisala sam zašto ne volim društvene mreže. Dobro, prepisala sam, ali kao što sam i navela, smatrala sam da taj ulomak jasno izražava sve ono što sam ja ionako htjela izreći. Originalan post možete vidjeti na: https://maggiesroom.net/sound-of-silence/. Stil pisanja nije jedino što se drastično promijenilo odonda. Promijenio se i moj stav o temi, i to prvenstveno zbog Twittera. Zašto? Jednu stvar koju morate znati o meni jest da sam poprilično konzervativna osoba. Zagovaram sve oblike emancipacija i svačijih sloboda, ali po pitanju ljudske komunikacije, zagovaram onaj staromodni stil. Preferiram…

Ima ta jedna riječ koja me u zadnje vrijeme učestalo okružuje. Iskoči negdje u razgovoru, poput federa, malo se ljulja, skače, savija i onda se opet primiri. Sve do sutra, kad ju neki trzaj ponovno ne izbaci iz ravnoteže i počne treperit meni pred očima. Riječ je emigracija. Neki dragi ljudi oko mene odlučili su se napustit okvire Lijepe naše; neki još razmišljaju; a treći to razmatraju kao konceptualnu ideju, nešto zasad još apstraktno, što bi se jednog dana možda moglo realizirat. Ali svi ju spominju. Što nam je to toliko privlačno u emigraciji? Ja sam prvi put pomislila otići…

Danas se povukla zanimljiva rasprava, jedna koja mi učestalo nailazi zadnjih nekoliko mjeseci. Rasprava se vrtila oko toga je li diploma besmislena za kasniji posao, ili nije. Prije nego obrazlažem dalje, napominjem da se rasprava odnosila ponajviše o diplomama s fakultetima tehničkih struka, a posao na koji se prvenstveno mislilo je programiranje. O drugim strukama i njihovim fakultetima ne znam dovoljno, i kao takva nisam kompetentna davati svoje mišljenje. A moje mišljenje o temi je: diploma nikako nije nepotrebna, nego apsolutno poželjna. Ne govorim ovdje o diplomi kao papiru, kojeg si praktički svatko može isprintat doma (i za kojeg me…