Skip to content →

We’d Like To Help You Learn To Help Yourself

Danas se povukla zanimljiva rasprava, jedna koja mi učestalo nailazi zadnjih nekoliko mjeseci. Rasprava se vrtila oko toga je li diploma besmislena za kasniji posao, ili nije. Prije nego obrazlažem dalje, napominjem da se rasprava odnosila ponajviše o diplomama s fakultetima tehničkih struka, a posao na koji se prvenstveno mislilo je programiranje. O drugim strukama i njihovim fakultetima ne znam dovoljno, i kao takva nisam kompetentna davati svoje mišljenje.

A moje mišljenje o temi je: diploma nikako nije nepotrebna, nego apsolutno poželjna. Ne govorim ovdje o diplomi kao papiru, kojeg si praktički svatko može isprintat doma (i za kojeg me nitko u 3 godine radnog staža nije ni pitao), već govorim o studiranju kao takvom i završenom studiju kao nečemu što stoji iza nas u životnim (ne)prilikama.

Zašto mislim da je vrijedno završiti faks?

Prvi razlog, temeljen uvelike na vlastitom iskustvu, jest da smatram da je intektualac sa 18 godina premlad da zna što želi u životu i kojim putem graditi karijeru. Ne kažem da je prerano da počne eksperimentirati i učiti na pokušajima i pogreškama, ali mislim da je taj proces puno blaži ako se prolazi kroz fakultet. Znam da nemaju svi financijske uvjete za to, ali za onog tko ima bila bi prava šteta ne iskoristiti ih. Kad sam upisavala FER, znala sam da “želim raditi nešto s mobitelima”. Imajte na umu da su mobiteli prije 8 godina bili mali, s crno – bijelim ekranima, bez kamera, bez 3G-a. Samo su slali sms-ove, obavljali pozive, i imali pokoju jednostavnu igricu. Na prvoj godini faksa bila sam uvjerena da ću u Nokiji programirat procesor koji izvršava te jednostavne naredbe (volim ja taj asembler :)). Kako su mobiteli postajali napredniji, ozbiljno sam se uhvatila učenja Jave jer sam htjela programirat igrice za Java mobitele. Trenutno sam našla mjesto pod suncem programirajući iPhone (i povremeno Android) aplikacije i završila “radeći nešto s mobitelima”. Dok sam studirala, iPhone, kao ni koncept današnjih smartphoneova nisu postojali. Iz navedenog razloga, na faksu me nitko nije (na)učio programirati iPhone aplikacije.

Sad dolazimo na teze onih kojih smatraju da je faks nepotreban.

Teza: “faks ti ne daje nikakvo znanje potrebno za posao”.
Ako ćemo doslovno gledati, to je istina. A evo, ja se sasvim dobro se snalazim u onome u što radim. Čemu me onda faks naučio?

Meni najbitnije – pokazao mi je što je ono čime se želim baviti. Naučio me razlikovati bitno od nebitnog, te kako iz uloženog truda izvući maksimalnu korist za sebe. Ja sam imala i više nego solidne ocjene na faksu, ali nisam provodila dane sjedeći doma bubetajući. Učila sam bitno, nebitno nekako improvizirala i u konačnici postigla solidan rezultat. Još jedna bitna stvar – naučio me upornosti. Neću vam lagat, bilo je predmeta na faksu koje sam mrzila. Poznata sam po tome da se teško motiviram da radim stvari koji mi nisu zanimljive, a učit o nekim sklopovima koji su mi toliko gadni da se moj mozak isključi čim ih vidi, više puta su me natjerali da povičem “odustajem od faksa, ne mogu ja ovo”.  Ali nisam odustala. Ni taj put, ni još par puta iza toga.

I zadnja stvar – ne najmanje bitna, faks mi je dao tehnička znanja (ne bi čovjek rekao).
Naš obrazovni sustav ne valja u mnogočemu i sasvim sigurno mu fali mnogo praktičnog rada i samostalnog rješavanja zadataka. I apsolutno podupirem svaku promjenu u smjeru “manje bubetanja, više praktičnog rada”.  Uvedite više programskih paradigmi, više programskih jezika, više primjera iz stvarnog života. Uvedite stažiranja preko ljeta i neku obaveznu praksu preko godine. Ali čak i ovakav kakav je sad, faks ipak daje osnovu znanja potrebnih za dalje. Ja sam evo izašla s faksa znajući 2 programska jezika (jedan bolje, jedan lošije), dobro baratajući bazama podataka i OO pardigmom.

Iduća teza: “Oni bez faksa koji su radili 5 godina imaju puno veće tehničko znanje od onog koji je ulupao 5 godina u faks”.
Apsolutno i neporecivo. Isto kao što netko tko trči zadnjih 5 ima veću kondiciju od onog koji trči tri mjeseca. Samo je pitanje hoće li ovom drugom trebati još 5 godina da ga sustigne ili 5 mjeseci.

Teza br. 4: “Diploma ne osigurava posao”.
Ni redovan sistematski ne osigurava nam da nećemo umrijet od raka, pa si svejedno volimo povećat šanse za dug život redovnim odlaskom na njega. Nema sigurnosti u životu, baš kao ni garancija. Diploma ne garantira ništa i svakome se iza diplome kriju drugačija znanja, drugačiji interesi i uostalom –  drugačiji karakter. Ali mogu vam garantirat da će poslodovac drugačije pročitat CV u kojem piše “ja sam vodoinstalater koji je u slobodno vrijeme naučio programirat i sad bi probao to pretvorit u zanimanje” od onog u kojem piše “ja sam tek diplomirani FER-ovac i želim počet ozbiljno programirat”. Naravno, sami stvaramo prilike i reference govore više od natuknica u CV-ju i po tom pitanju je diploma apsolutno suvišna.  Uz studiranje se može svašta napravit – radit part-time u nekoj firmi, radit na nekom projektu na faksu, radit s frendom na nekom vašem projektu u garaži. Ništa od toga neće osigurat posao, baš kao ni diploma, ali će uvelike povećat šanse da ga se dobije.

I kad se sve zbroji, što mi je faks donio?
Osim pet najboljih godina mog života i neka predivna prijateljstva, donio mi je – posao. Na petoj godini studija, počela sam se lagano raspitivati što se i gdje nudi od poslova. Sasvim slučajno sam mentoru rekla da sam poslala CV u tu i tu firmu, on je sasvim slučajno rekao da je prijatelj sa šefom i nakon jednog telefonskog poziva – posao je skoro bio moj. Kažem skoro, jer ipak – ono što je stajalo iza mene u tom trenutku je bilo najbitnije i to mi je u konačnici omogućilo da dobijem posao.
Kad sam mijenjala posao, frendica s faksa mi je napričala kak je njoj super u firmi. Iz njenih priča, činilo se kao baš super mjesto za raditi. Skroz neobavezno, otišla sam na razgovor, i evo – sad radim tamo, i stvarno jest super :) Poanta je da na faksu upoznamo jako velik broj ljudi, stvorimo mrežu kontakata, a svi ti kontakti nam kasnije u poslu mogu samo pomoć.

Zaključak:
Studij mi je donio odrastanje, sazrijevanje, prijatelje/poslovne kontakte, interese i znanje za započet karijeru, te prvi posao. Dalje je ionako sve na nama.

Here’s to you Mrs. Robinson

Published in zivot

One Comment

  1. Baš mi je drago što si raspravu s Twittera preselila na blog. Mislim da je najvažnija ova prva stavka, da ne odustaneš od nečega. Svi se jednom u životu suočimo s nekim problemom u životu za kojeg mislimo da je nerješiv i od kojeg bismo tako jako željeli odustati. Čim prije se suočimo i savladamo taj problem, čim se motiviramo da maknemo taj kamenčić s puta, tim prije nam je lakše u životu i tim prije shvatimo da nema bezizlazne situacije, samo je stvar naše upornosti da ju riješimo.

Comments are closed.