Završilo je nogometno prvenstvo. Nije za sve, ali za hrvatsku reprezentaciju jest. Tišina se nadvila nad naciju. Nestali su svi oni samoprozvani izbornici, Bilićeve desne ruke. Nestali su osmjesi s lica, nestalo je domoljublja. Čak ni naš maleni ured ne bruji od prepričavanja propuštenih prilika i sumnjivih sudačkih oduka. Natpisi u medijima sramežljivo nas gledaju s naslovnica, i sami nesigurni što nam žele poručiti.
Ništa manje nesigurno i ja skidam svoj navijački šeširić, onaj s crveno-bijelim kvadratićima. Zamijenjujem ga onim slamnatim, na cvjetiće. Gotovo je, mrljam. Navijačica opet postaje djevojka. Kao prava dama, krećem u šetnju gradom.
Razmišljam kako me ova utakmica sa Španjolskom podsjeća na onu s Brazilom 2006. „Možemo dobiti svjetske prvake“, bili su ne tako sramežjivi novinarski naslovi uoči obje utakmice. Nije sramota niti izgubiti od takvih, bili su već spremni drugi, oni koju su znali da slomljenom navijačkom srcu treba pružiti utjehu. A znamo da za slomljeno srce prave utjehe nema.
Primjećujem da je po gradu sve manje automobila s kockastim navlakama za retrovizore. Nema ni razujarenih pijanih navijača. Samo pustoš na vrućem gradskom asfaltu.
Možda nas nakon Turske 2008. ništa više ne može iznenaditi. Plakali smo tada, tresli se od jada. Ostavili smo nekoliko godina živaca na terenu. Udisaje smo sinkronizirali s izvđenjem jedanaestaraca. Išli smo spavati s nadom da ćemo se probuditi i vidjeti da se ništa od toga nije zapravo dogodilo.
Ali gruboj istini nismo mogli pobjeći. Sljedeći dan, baš kao i danas, dočekala nas je samo gorčina. „Skoro smo dobili“, „Poraz s okusom pobjede“, “Pokazali smo im kako se igra” i slične usporedbe provlačile su se medijima. Glavom mi prolazi samo poznata izreka iz kultnog Top Guna – „There’s no points for second best“. Možda je Hrvatska sinoć zaslužila pobijediti. Ili barem izvući taj jedan bod. Možda nas je sudac oštetio. Ali na kraju dana ostaje samo jednostavna činjenica: Hrvatska je izgubila. Za nas nema bodova. Za nas nema Ukrajine, nema nastavka natjecanja, nema sna o podizanju pehara.
I što nam preostaje? Podviti rep i vratiti se doma. Preostaje nam vrućina gradskog asfalta ako si ne možemo platiti ljetovanje. Ostaju nam uvijek vjerni dugovi. Nezaposlenost. Siva ekonomija. Bez čega smo točno ostali ispadanjem s Eura? Bez napornih reklama za pivu. Koncerata na glavnim gradskim trgovima kojima se slavi neriješeni rezultat. Nade u bolje u sutra. A ja, ja sam ostala bez tako mi dragog kockastog šeširića koji čuva nepokolebljivu navijačku glavu.