Friends Will Be Friends?

U pjesmi iz naslova Freddie kaže “Friends will be friends (right till the end)“. Je li to zbilja tako? Priča je ovo o prijateljstvu za koje autorica vjeruje da se nije oduprlo zubu vremena i geografskoj udaljenosti.
Vozeći se danas tramvajem, autorica je u masi ljudi naguranih u zagrebački tramvaj uočila jedno lice. Nije bila sigurna je li to zbilja On. Pokušala je bolje pogledati ali masa joj je blokirala pogled. On je piljio u pod. Nije baš ni imala puno vremena za pomnije proučavanje, jer On je sišao na idućoj tramvajskoj stanici. Kada je izašao iz tramvaja, okrenuo se. Vidjela mu je lice. Jest, to je bio On. Ne, čekaj. Lice tog čovjeka sasvim odgovara onoj slici njegovog lica u njezinoj glavi. Jedini problem je što je slika stara pet godina. Osim ako njezin prijatelj nije Dorian Gray, dečko koji je izašao iz tramvaja ne može biti On.
Nastavivši vožnju tramvajem, ostavivši dečka na stanici, autorica je ostala s mnogo neodgovorenih pitanja. Osim očitog (je li to bio On), vrtila su joj se po glavi još neka. Ako jest bio On, kako bi izgledao njihov susret? Bi li ju prepoznao ili bi imao poteškoća kao i ona? Bi li to bio jedan od onih 10-sekundnih susreta s vječnim “Čujemo se” koje se nikada ne dogodi? Ili bi izišli iz tramvaja i odvalili jedan pošten 20-minutni razgovor kako priliči prijateljima koji se nisu vidjeli 5 godina? Kakav je On sad?
Misli su joj skrenule na majicu. Posljednji put kad ga je vidjela bilo je jedne proljetne večeri kad je ona, prevarena toplinom dana, izišla preslabo odjevena. Bilo joj je hladno, a On joj je dao svoju majicu. Plavu. Njoj 10 brojeva preveliku. Ali toplu. Oprala ju je i spremila s namjerom da mu je vrati prvi idući put. Nije znala da je prvi idući put ujedno i zadnji put da će ga vidjeti. I pet godina poslije, ona još uvijek čuva majicu u nadi da će mu je jednom vratiti.
Bili su dobri prijatelji u srednjoj. Ne najbolji, niti nešto bliski, ali dovoljno dobri da se druže u školi i izvan nje. Ali otišavši u Ameriku, prijateljstvo je postalo teško održavati. Čuli su se nekoliko puta, za Božić i blagdane, ali bez neke prave komunikacije. Ispalo je da je Atlantski ocean i u ovo moderno doba, doba Interneta i globalne komunikacijske mreže još uvijek nepremostiva prepreka.
Mogu li se prijateljstva povratiti? “Odmrznuti” na mjestu na kojem su stala, krenuti dalje svojim tokom i trajati “till the end”? Ili je jednom izgubljeno zauvijek izgubljeno? Odnosno, je li jednom posuđena i nikad ne vraćena majica postala trajno vlasništvo?