Večeras pišem blog post na temu koja je već toliko izlizana i otrcana, da me i sam pokušaj pisanja o njoj stavlja u poziciju hodača po tankom ledom. Kako odmičem, svakom novom rječju riskiram da propadnem u hladnu vodu i u njoj se nemilosrdno utopim. Pogodili ste: pišem o muško-ženskim odnosima, ili točnije o nedostatku istih.
Nadahnula me grupica mladih zgodnih žena, koje su se žalile kako subotu navečer provode same jer su ih njihovi odabranici nedavno napustili. Neću vam lagati: i sama sam nedavno bila u toj poziciji. Prošla sam svih pet faza prekida i provela sate i sate introspekcije. Analizirala sam svoje i njegove postupke do najsitnih detalja, razmišljajući što sam i kako (drugačije) trebala reći/učiniti. Donosim vam pet svojih zaključaka, koji nisu nikakav pokušaj pametovanja, nego samo dio mojih saznanja.
1. Muško – ženski odnosi su komplicirani. Prekidi nisu.
Tu i tamo bacimo neke stvari iz ormara. Bacimo taj jedan par traperica koji nam je oduvijek bio posebno drag. Možda su te traperice izašle iz mode, možda nam zauzimaju previše mjesta u ormaru, možda ne stanemo više u njih ili im se pak isprala boja. Koji kod bio razlog, jednostavno – ne želimo ih više nositi. Slična je stvar s prekidima. Jeste ikad bili u situaciji da vam neka osoba na pitanje o uzroku prekida odgovara sa “komplicirano je”? Bio uzrok treća osoba, financijski problemi, osobna kriza ili nešto osamnaesto, prekid se uvijek svodi na jedno te isto: dvoje ljudi pod zadanim okolnostima u određeno vrijeme nije moglo opstati skupa.
2. Za prekid je potrebno dvoje.
Sjećate se onih traperica iz prvog zaključka? Kupili ste ih jednom? Bile su mrak, posljednji modni hit, savršeno su vam pristajale i još su k tome bile na snjiženju. Nosili ste ih godinama u svim prilikama, prali najfinijim praškom, pazili da ih ne oštetite. A onda ste se jednog jutra probudili i šokirali ustanovivšti da više ne stanete u voljene traperice. Sjeli ste na krevet i počeli vriti u glavi sve sretne trenutke provedene s tim trapericama. Optuživali ste sebe za nagomilani višak kilograma i inerciju da išta poduzmete po tom pitanju.
Pa, to je svakako dio problema. Ali ponovnim pogledom na stvari, uvidjet ćete da su se i traperice nošenjem izlizale. Poludila mašina, stisle se u pranju. Otpao im prednji gumb. Ni te traperice nisu više onakve kakve su bile kad ste ih kupili. Kad to prihvatimo, shvatit ćemo da je pravo vrijeme za novi shopping.
3. Nadati se da ćemo jednog dana opet biti zajedno jednako je nadati se dobitku na lotu.
Vjerojatno svatko od nas zna jednu od onih priča “nakon 10 godina on je došao k njoj klečeći na koljenima i pomirili su se i živili su sretno zauvijek”. Događa se. Događa se i da ljudi dobiju na lotu. I nije ništa loše uplatiti listić svaki ponedjeljak, staviti ga u novčanik i potajice priželjkivati jackpot. Ali ne čujete često da su ljudi odbacili karijeru i potpuno prestali raditi iščekujući slavni dobitak, zar ne? Treba jesti u međuvremenu.
4. Prošlost je moćan saveznik i opasan neprijatelj.
Ne, nemam namjeru zvučati cheesy. Ovo je možda i najvrijednija lekcija koju sam naučila. Počela sam tako što sam htjela analizirati stvari, učiti na svojim pogreškama. Silno sam željela saznati gdje sam pogriješila da izbjegnem iste greške u budućnosti. Znatiželja me natjerala da uzmem šljem i uže i spustim se u tamnu špilju zvanu prošlost. Ali pritom sam se poskliznula. Pala sam na dno tame, buljeći u prazno i plačući, uvjerena kako je sve ono najbolje iza mene. Misleći kako su najbolji trenuci mog života već proživljeni, odbijala sam živjeti sadašnjost, koja mi se osmijehivala s vrha ponora, pokazajući mi na sat. Jedan život, jedno vrijeme. Možda zaista ne postoji bolja veza nego što sam imala. Ali definitivno postoje bolje stvari za raditi u životu od plakanja nad propuštenim vremenima. Stoga: oprezno sa speleologijom.
5. Voli sebe.
Ovo je savjet koji sam toliko mnogo puta čula. Da mi je kuna za svaki put kad me netko ovo savjetovao, sad bih plovila na jahti veličine Abramovičeve na nekom zabačenom karipskom otoku koji nije na karti. Pitam se, zašto ljudi to toliko napominju? Zašto nešto naizgled toliko bazično i esencijalno obično bude najteži dio zacijeljivanja?
Naučila sam da nositi najkvalitenije traperice na najboljem tijelu nije dovoljno. Samopouzdanje je najpoželjniji accessory; naš jedinstveni print koji nas čini kompletnima. Sa ili bez druge osobe u priči.