Skip to content →

Land of Hope and Dreams

Prošli tjedan provela sam nekoliko dana u Beču. Tko nije vidio zašto, neka baci pogled ovdje. Kako putovanje ne može biti putovanje bez da pišem o njemu, moram iskoristiti priliku da to napravim upravo ovdje.

Beč mi je postao jako drag još prvi put kad sam posjetila. Prije točno 10 godina, krenula sam u austrijsku prijestolnicu po kanadsku vizu. Došla sam u rano jutro, oko kojih 6 sati na autobusni kolodvor s ciljem pronalaska ambasade. Ono što me iznenadilo tada, i svaki put me iznova fascinira jest kako je taj grad dobro prometno povezan. Podzemna, bus i tramvaj jako su dobro organizirani i čovjek se vrlo brzo snađe i pronađe kud mora ići. Moram još napomenuti da jednosmjerna karta košta 2 eura. U Zagrebu takva ista košta 15kn. Skupo?

Sa svojih 16 godina, Beč mi se činio strašno skup grad. Nisam sigurna jesam li u međuvremenu samo ja porasla, ili su porasle i cijene u hrvatskoj metropoli, ali sada su skoro iste kao u Zagrebu, možda malo skuplje. Dva dana zaredom ručala sam za 7 – 8 eura. Doručkovala sam sendviče iz pekare za 2.5 eura, a vodu u boci u dućanu platila oko jedan euro. Naravno, treba izbjegavati baš turističke lokacije na kojima nepotrebno nabijaju cijene, ali to nije nikakva novost.

Što se hotela tiče, nedavno sam konstatirala da sam uvjerena da u Austriji nema lošeg hotela. Po Austriji sam puno putovala, po skijalištima, turistički i poslovno, i svaki hotel, bilo da se radi o malom obiteljskom ili nekom na 7 katova poput ovog u Beču, je bio iznimno čist, uredan i skladno uređen. U Beču sam odsjela u hotelu nedaleko od Mariahilferstrasse, gdje me noćenje u dvokrevetnoj sobi koštalo 55 eura. Soba je bila minimalistički uređena i ne jako velika, ali je imala svu potrebnu infrastrukturu: tuš, fen, tv, minibar, free wifi. Skroz solidno.

Druga stvar koja me u Austriji svaki put iznova oduševi je koliko su ljudi tamo ljubazni i pristojni. Ne pričam sad samo o zaposlenima u turizmu i ugostiteljstvu, u čijim opisima posla jest da budu ljubazni, već o svakodnevnim ljudima. Stajala sam tako na stanici već spomenute podzemne, s planom grada u rukama, brojeći koliko postaja imam do odredišta. Prišao mi je sredovječni muškarac, ničim izazvan i pitao trebam li pomoć u snalaženju. Iako nisam trebala, bilo mi je drago da je pitao.

Dapače, jedina neljubaznost koju sam doživjela u Beču je bila od “naših ljudi”. Ušla sam u robnu kući i uzela si nekoliko haljina koje sam htjela probati, od kojih niti jedna nije koštala manje od 120 eura. Nakon što me prodavačica pošteno odmjerila i vjerojatno zaključila kako nisam dovoljno fancy da kupujem na njihovom odjelu,  nabacila je neljubazan osmijeh. Kad sam ju dva ili tri puta zamolila da mi donese veći ili manji broj haljine, već je bila na granici da iskipi i baci mi haljine u lice. Nekoliko minuta kasnije čula sam ju da priča s kolegicom srpski. Ili srpskohrvatski, kako vam drago. Ja sam se nastavila praviti Austrijanka i dovršila kupovinu na njemačkom.

Upravo je taj dašak Balkana ono što mi je najteže palo na ovom putu. Bus za Zagreb stoji na improviziranom kolodvoru, koji je poprilično van centra grada (13 stanica podzemnom od mog hotela). Kolodvor je Balkan u malome, pa je tako moj bus stajao između onog za Sarajevo i onog za Beograd. Zemunica, Priština, Požarevac neka su od odredišta koje sam imala priliku vidjeti. Po rasporedu vožnje koji sam škicnula, odredišta i jesu isključivo za ex-yu područje, izuzev Bratislave, koja je nekako dospjela na taj nesretni kolodvor. Popratna infrastruktura sastoji se od mala čekaonica s premalo stolica, tako da većina ljudi sjedi na svojim prevelikim zamotuljcima i improviziranim torbama. U čekaonici je jedan aparat za kavu i jedan za slatkiše, koje nitko ne koristi jer kava košta 1 euro. Za potpunu sliku treba još pridodati i prljavi wc bez sapun, koji se naravno naplaćuje 0.50 eura. Odlučite li se svejedno doći u Beč busom, dočekat će vas natpis zelenih slova ispisanih na roza pozadini “Sređujemo sve potrebne dokumente za rad i boravak u Austriji” ili pak, njemu susjedan natpis, bijelih slova na šarenoj pozadini: “Prevodimo svjedodžbe, rodni list, vjenčani list, …”

Bijed, jad, siromaštvo i očaj ljudi na tom zabačenom i zaboravljenom kolodvoru mogu se nožem rezati. Preoskudno odjeveni za kišu koja lijeva, guraju se u krcate buseve i odlaze iz tog glamuroznog, veličanstvenog, sofisticiranog Beča, grada kraljeva, valcera i Sacher torti, neostvarenih snova i propalih iluzija. Možda je neka druga država njihova zemlja snova i nada.

 

 

Published in putovanja