Danas se u Hrvatskoj obilježava Dan Oluje. Političari posjećuju kninsku državu, nacionalisti okreću vola na ražnju uz zvučnu kulisu Čavoglava, veliki domoljubi na balkone i prozore viješaju hrvatske zastave proizvedene u Kini. Onaj malobrojni, radni dio Hrvata razočaran je što blagdan pada u nedjelju, jer im je tako uskraćen jedan zasluženi neradni dan. Ukratko, proslava Dana Oluje ne razlikuje se mnogo od proslave bilo kojeg drugog praznika u Hrvatskoj.
Meni je danas dan na koji se prisjećam jedne priče.
Kraj je kolovoza 1991. Uzdrmana vijestima o nadolazećem ratu koje pristižu sa svih strana, jedna ni po čemu osobita obitelj odlučuje prekinuti ljetovanje na Hvaru i požuriti natrag u Zagreb. Otac trpa u auto svoju suprugu, sina i petogodišnju kći. Povest će još i kći najboljeg prijatelja, jer ga je ovaj zamolio za uslugu.
Tmurno je kolovoško poslijepodne kad se BMW zagrebačkih registracijskih oznaka približava Kninu. Cesta ih je dovela do mjesta na kojem su postavljene barikade. Veliki željezni smeđi iksevi priječe prolaz dalje. Iza barikada nalazi se raskrižje. Cesta ravno vodi u centar Knina, a nakon Knina za Zagreb, dok odvojak desno vodi prema Bosni. Uz obje strane raskrižja nalazi se nekoliko vojnih kamiona. Iz jednog od njih izlazi grupica vojnika.
Jedan vojnik, guste brade, s mitraljezom u rukama i reverom punim municije prilazi autu.
– Ne puštamo više za Zagreb – govori vozaču.
– Mi idemo za Bosansko Grahovo – odgovara vozač, prestrašen do srži, ali smirenog izraza lica. Supruga mu na stražnjem sjedalu stišće kćer u krilu.
– Za Bosansko Grahovo? – ponovi vojnik u nevjerici, još jednom bacivši pogled na tablice.
– Da da. Imamo neku rodbinu tamo.
– U Bosanskom Grahovu? – i dalje mu nije bilo jasno.
– Ma prijatelj me zamolio da mu povezem kćer- pokaže rukom na suvozačicu, pa nastavi – Moram ju ostaviti kod neke rodbine u Bosanskom Grahovu.
Spomenuta prijateljeva kći u tom trenutku ostaje bez boje na licu. Disanje i otkucaji srca zaustavljaju se na trenutak. S druge strane, vojnik se čini uvjeren u priču. Poviče kolegi:
– Mile, miči barikade.
Oslobođenog prolaza, ne gubivši ni trenutka, vozač ubacuje u brzinu. Ubrzava i produžuje ravno na cestu za Zagreb, zaobilazeći odvojak udesno koji uistinu i vodi u Bosansko Grahovo. Grupa ljutitih vojnika ostaje za njima, ali suzdržavaju se od pucnjave.
Na potpuno praznim ulicama Knina strši samo ulični sat, koji pokazuje točno 4 sata poslijepodne.
Kako se spomenuti BMW zagrebačkih tablica približava Plitvicama, radijske vijesti u 5 sati javljaju da je Knin pao pod srpsku okupaciju.
Vjerojatno ste dosad pogodili da sam petogodišnja kći iz priče ja. Nemam nikakvo sjećanje na spomenuti događaj. Ispričala sam vam ga onako kako su ga meni ispričali puno puta poslije toga. Tata mi se kune da nikad u životu nije bio toliko uplašen kao tog poslijepodneva.
Četiri godine nakon tog dana, vijest o oslobođenju Knina dočekala sam radosno. Najviše sam se radovala zbog one petogodišnje djevojčice koja možda ne bi prošla kroz okupirani grad. Obećala sam si da ću kad odrastem otići u Bosansko Grahovo, vidjeti gdje smo mogli završiti da tata nije riskirao produživši za Zagreb. Ali nisam. Rat je završio, a ja još ni dan danas nisam sasvim sigurna gdje je Bosansko Grahovo.