Last updated on February 4, 2021
Otvorila sam oči. Ništa mi nije bilo jasno. Ležala sam na nečem tvrdom i hladnom. Pomaknula sam pogled udesno i vidjela da ležim na nogostupu. Uspravila sam se u sjedeći položaj. Snažan impuls boli proletio mi je glavom. Au! Opipala sam rukom bolno mjesto. Imala sam kvrgu na glavi. Vjerojatno sam pala i udarila glavom. Ali kako? Kada? Zašto?
Nova misao proletila mi je glavom. Stvari! Grčevito sam dohvatila torbicu koja je ležala na podu pokraj mene. Oba mobitela bila su tu. Oba su pokazivala No Service, ali to me sada nije zabrinjavalo. Panično sam otvorila novčanik. Sve kreditne kartice i nešto kuna bilo je na mjestu. Falila je jedino karta s utakmice Dinamo – Real Madrid. Čudno. Pregledavajući novčanik, ustanovila sam da mi nedostaje ručni sat. Nije to bio nikakav Rolex, nego najobičniji Esprit sat i nije mi bilo jasno zašto bi netko uzeo sat a ostavio novce, iPhone i HTC. Vjerojatno neki narkić kojem je trebalo za brzi fix.
Ustala sam. Bol mi je i dalje pulsirala u glavi. Nad gradom se spuštala noć i sve je bilo tako tamno. U zgradama u daljini nisu gorila svjetla. Je li ovo uopće Zagreb? Zakoračila sam niz ulicu. Vjetar je nosio najlonske vrećice i nešto smeća. Drvored uz ulicu bio je skroz zarastao. Ulica je izgledala kao Heinzelova, ali nije bilo prometa. Pomislila sam kako sam žedna. Sporim, nesigurnim koracima nastavila sam hodati niz ulicu u namjeri da nadem neki dućan i kupim si vode. Htjela sam nazvati Ivana da dođe po mene, ali sam se sjetila da mi mobiteli nisu upotrebljivi. Hodajući tako zadubljena u svoje misli, s pulsirajućom boli u glavi, opazila sam kako je pored mene projurio crni BMW, modela kojeg nisam prepoznavala. Skrenuo je desno na kraju ulice, ne zaustavljajući se na semaforu, jer ni semafor nije radio. Ostale smo opet ulica i ja, same, gotovo u mraku.
U daljini sam ugledala natpis “Mini Market”. Napokon! Ubrzala sam korak koliko mi je to stanje dozvoljavalo.
– Dobra večer, može jedna mineralna? – upitala sam kad sam ušla.
Dočekao me je postariji čovjek za pultom. Sjed, mršav, rekla bih da je imao između 60 i 70 godina. Pružio mi je bocu Jamnice, ali nije bila hladna. Iz novčanika sam izvadila 10 kuna i pružila mu ih. Uzeo mi je novčanicu iz ruke i pomno ju promotrio kao da vidi neku rijetku životinjsku vrstu kojoj prijeti odumiranje.
– Nevjerojatno! Kune! Koliko to dugo nisam vidio – lice mu se raširilo u osmijeh. A onda se uozbiljio. – Koliko god mi je drago vidjeti kune, ne mogu to prihvatiti.
– Želite eure? – zbunjeno sam upitala.
Čovjek se sad grohotom nasmijao.
– Gospodična, Europska Unija se raspala prije 4 godine. Euro ne postoji odavno. Ili imate Medvjedice, ili ne možete kupit mineralnu.
Pulsiranje u mojoj glavi se pojačavalo.
– Prije 4 godine? Oprostite, koja je ovo godina?
– Godina je 2020. 18. listopada 2020 da budemo precizni.
Noge su mi se odsjekle, a u ušima mi je zazujalo.
– 2020? – prošaptala sam. – Šalite se? Zadnje čega se sjećam je da sam u 2012., vani s frendicama, u klubu smo, zabavljamo se i plešemo. Malo smo popili i kad sam se maloprije probudila na pločniku nedaleko od dućana, bila sam uvjerena da se budim nakon dobrog mamurluka.
– Ah, buđenje… – promrljao je. – Bilo je na vijestima ovaj tjedan. Troje mladih, tako Vaših godina, tvrde da su se probudili nakon što su zaspali u 2012toj i jedan u 2013toj. Vjerojatno se to i Vama dogodilo. Neobično baš.
– Jesu rekli zašto i kako se to dogodilo?
– Rekli su da samo da vlasti rade na odgonetavanju uzroka tog problema.
– Tko je sad opće na vlasti?
– Joj, gospodična… ko će ga znat. Davno sam to prestao pratiti. Svatko s dovoljno novaca i utjecaja u poziciji je da komandira ovom jadnom narodu. Ili barem onome što je ostalo od njega. Prijašnja Vlada, tamo negdje početkom 2012. uvela je povećanje poreza i poskupljenje režija. Ljudi su sve teže živili, sve do ulaska u Europsku Uniju, kad je sve još jače poskupilo. Rasli su porezi, ukidala su se radna mjesta. Uveli su bili i neki zakon o volontiranju koji je omogućavao poslodavcima da mladi rade skoro besplatno. Puno sposobnih mladih pobjeglo je u inozemstvo. Krahom Europske Unije, cijene su podivljale. Režije u gradu toliko su narasle da je masa ljudi pobjegla iz grada na selo. Tamo mogu očuvat barem kakvu – takvu kvalitetu života. Ovi koji su ostali u gradu ne mogu ni struju platit. Većina ih koristi svijeće, a griju se na drva. Nitko više nema televizor, slušaju radio na baterije.
– O Bože, vratili su nas u srednji vijek.
– Tako je, gospodična. Svijeće su mi najprodavaniji artikl.
– Kako to da ste Vi ostali u gradu?
– A star sam, kud ja mogu otići? Todorić mi je dozvolio da opstanem sa svojim malim dućanom, pod uvjetom da prodajem samo njegove artikle – rukom je napravio polukrug po zraku, pokazujući mi na što je mislio.
Okrenula sam se i vidjela police krcate K plus, Agrokor, Podravka i Kraš artiklima.
– Kraš?!
– Kupio ga je prije par godina.
Umuknula sam, procesirajući unesenu količinu šokantnih informacija.
– A Vi… niste li Vi dovoljno stari da budete u penziji? – promucala sam.
– Penzije su ukinute tijekom velike krize 2018. Svatko se snalazi sam.
Oblio me hladan znoj.
– A valuta je nekakva medvjedica?
– Da. Sredozemna medvjedica. Nakon kraha Eura, vlast je trebala novu valutu. Trebali su nešto što će prikrit poskupljena, u što se neće tako lako moć preračunavat. Nešto da oda dojam prividne jeftinoće.
– Koliko je jedna kuna medvjedica?
– Hm… čekajte da probam izračunat – lice mu je poprimilo ozbiljan izraz. Razmišljao je neko vrijeme. – Mislim da vam je jedna Sredozemna medvjedica oko 40 tih Vaših kuna.
– A ova mineralna košta koliko? – trebala mi je referentna točka.
– 75 Čovječih ribica. To vam je 0.75 Sredozemnih medvjedica.
– 30 kuna?! Htjeli ste mi naplatit mineralnu 30 kuna?!
– Gospodična, ja moram jest.
– A koliko je litra benzina? – upitala sam, sjetivši se da je pored mene prošao tek jedan auto.
– Oko 2 medvjedice. Nitko više ne vozi aute, osim onih najbogatijih. Njima je svejedno. Ali većina ljudi nije prodala aute. Drže ih u garažama, nadajući se nekim boljim vremenima.
Protrnula sam. U kakvoj sam se ovo bolesnoj civilizaciji probudila?
– Jel mogu ja negdje sad zamijenit kune za ove nove novce?
– Hm, probajte u banci. Doduše, banke sad ne stoje baš blistavo. Tijekom velike krize 2018.te, narod je masovno navalio na izvlačenje štednji iz banaka. Većina banaka je propala. Samo najveći su opstali.
– PBZ ne postoji više? – upitala sam, lagano slažući kotačiće u svojoj glavi.
– Ne, PBZ je propao. Ali Zaba je preživila krizu. Sad se zove Demokratska banka. Probajte tamo.
– Jasno. Lopovi mi nisu uzeli novce, jer imam njima bezvrijednu valutu. Nisu mi uzeli kreditne kartice, jer su izdane od banke koje više ne postoji. Nisu mi uzeli mobitele, jer imam 8 godina stare mobitele, njima također bezvrijedne.
Zastala sam. Imam rupu u pamćenju, kvrgu na glavi i gomilu bezvrijednih stvari.
– A kad smo kod mobitela – niti jedan mi ne može uspostavit signal. Što je bilo s T-Mobileom i Vipom?
– Propalo. Todorić uništio. Jedina mobilna mreža u Hrvatskoj je sad ova Todorićeva. Nema konkurencije. Nego, kažete da su Vas opljačkali? Šta su Vam uzeli?
– Ručni sat – pokazala sam na prazno mjesto na zapešću. – I da… nevjerojatno, odrezak od karte s utakmice Dinamo – Real Madrid iz 2011. Jel znate zašto bi itko to htio?
– Oh, nogomet je bio samo jedna od žrtava prošle vlasti. Političke igrice, korupcija, nesposobnost i dugovi doveli su do raspada HNS-a i raspuštanja svih klubova. Nogomet u Hrvatskoj više ne postoji. Oni sretnici koji si još mogu priuštit televizor tu i tamo pogledaju koju stranu utakmicu. Ostali nostalgično sakupljaju stare dresove, šalove, lopte. Ulaznice za protekle utakmice sad imaju jednaku vrijednost kao što su nekoć imale ulaznice za nadolazeće utakmice. Mislim da će lopovi tu Vašu kartu sasvim solidno prodat.
Ostala sam tako skamanjena dok mi starac nije pružio bocu.
– Evo, uzmite mineralnu. Preživit ću. I odite da Vam pogledaju tu ranu na glavi.
Zahvalila sam, uzela mineralnu, otpila gutljaj i izišla natrag na ulicu. Zahladilo je u međuvremenu. Noć se skoro spustila. Čežnutljivo sam bacila pogled prema zapadu.