Iako je bilo tek predvečer, nad gradom se već smračilo zbog teških oblaka koji nisu propuštali svjetlost. Kiša samo što nije. Sparina je donosila neizdrživ vonj smeća iz daljine. Grad se polako pripremao za večernje umirivanje. Promet u predgrađu postajao je sve rjeđi, a prolaznici sve malobrojniji. Ispred oronule ciglene zgrade stajala su dvojica muškaraca. Obojica su bili visoki, guste crne kose, odjeveni u crne kožne jakne.
– Znaš što me najviše izluđuje na Zemlji? – pitao je Trebault paleći cigaretu. – Mirisi. Smrad ljudi, njihovog smeća, njihovog izmeta, nafte, industrije… Želudac mi se okreće svaki put od toga.
– Mislim da to nije jedini razlog zbog kojeg ti se želudac okreće – odgovorio mu je Roquen.
– Želiš reći… – započeo je Trebault.
– Ništa ne želim reći – prekinuo ga je Roquen. – Trebamo krenuti. Skoro je vrijeme.
– Ma daj, tek je 15 do 7. Znamo da debeli ćelavac ne dolazi prije 7, ako i tada. Do 7, 7 i 15 sigurno imamo fore. Si vidio ono? – glavom je zamahnuo prema zelenom neonskom natpisu preko puta, ispod kojeg su se bijelo-crvena polja palila jedno za drugim tvoreći polukrug. – Stignemo odigrati jednu prije nego uđemo u onaj pajzl.
– Trebault, molim te. Malo poštovanja prema našim štićenicima ne bi ti škodilo.
– Gledaj, ja sam rekao Starom da je ovaj lik budala. Izgleda ko štakor na dvije noge i uz to loče ko smuk. U toj rupi u koju zalazi našao si je gabora kojeg ševi nekoliko puta tjedno, dok ga doma čeka žena koja može ravno na naslovnicu Voguea. Jesi vidio ti one noge? I onu dugu kosu? Uf… No, stvarno misliš da je taj lik vrijedan spašavanja?
– Svatko je vrijedan spašavanja, znaš da to Star… ovaj, Svevišnji uvijek govori.
Trebault je, završivši cigaretu bacio opušak prema cesti. Posegnuo je u džep za novom. Promet oko njih je jenjavao. Tek pokoji auto bi se prošao pored njih, narušivši tišinu koja se bila nadvila nad gradskim rubom.
– Sjećaš se kad smo bili poslani hendlati stvari između onog ruskog para? Negdje oko 1870te? Ona zgodna ženskica šta je bila zatrudnila s petrogradskim časnikom, a muž joj nije dao razvod? To je bila klasa ljudi vrijedna spašavanja. Softicirana. Spremna riskirati sve za ljubav. Ovi ljudi danas – pokazao je glavom na djevojku na biciklu koja je upravo prošla pored njih – ovo je gomila gmizavaca. Puze kroz život, zadovoljavajući svoje niske strasti, ne mareći ni za koga, misleći da će živjeti vječno.
Taman dok je Trebault dovršio rečenicu, započela je kiša. Bio je to onaj pravi proljetni prolom oblaka. Očekivan, ali silovit.
– Eto, Stari nam je poslao kišu da nas spasi od ovog odvratnog smrada. Ajmo u kasino. Od ove moderne civilizacije trebaš uzeti ono najbolje što ona nudi – cigarete, alkohol i kocku. I moraš se malo opustiti, čovječe.
– Dosta mi te je, Trebault! – povikao je Roquen. – Ona se ubila, ona se ubila!
Trebault u tom trenu nije mogao biti siguran je li se to zaista u Roquenovom oku pojavila suza ili mu je lice bilo mokro od kiše. No, idući trenutak otklonio je svaku sumnju i Trebault je jasno vidio suze kako se počinju slijevati niz blijedo Roquenovo lice.
– Mi nismo uspjeli, Trebault! Iznevjerili smo našu misiju i zato se ona bacila pod vlak.
– Čovječe, daj se smiri. Ajmo ući u taj birc, popit koju, opustit se malo.
– Dosta mi te je – jecao je Roquen. – Nismo uspjeli jer si ti imao stav kakav imaš i danas. Za tebe su oni bili građani drugog reda, nedostojni tvoje pažnje. Provodio si vrijeme na konjskim trkama, ispijajući skupu votku! Nisi rješavao probleme radi kojih smo poslani.
– Jebote, daj se poslušaj. Ona se ubila jer je bila neodlučna paranoična kučka kojoj nije pasao izgon iz društva, iako je dobila sve ono što je mislila da je htjela.
U tom trenu, jedan auto, pokušavajući uhvatiti zeleno svjetlo na semaforu požurio se niz cestu i pritom punim gasom prešao preko lokve vode koja se nakupila uz rub. Snažan mlaz zalio je Trebaulta, ugasivši mu cigaretu.
– U pičku materinu! Samo mi je ovo još trebalo! – s negodovanjem je pogledao svoje mokre traperice. – Daj Roquen, idemo ili unutra ili u kasino. Ne mogu podnijeti još i ovo.
– Ne, Trebault, ne idemo se kockati. Niti idemo pit – plaho je odgovorio Roquen.
– Nakon svih ovih godina, još uvijek ne razumiješ? Ljudi će uvijek biti nezadovoljni s onim što imaju i htjeti ono što nemaju. I ovaj ovdje drkadžija nije ništa različit od te fatalne djeve za kojom sad plačeš. Urazumi se. Obavimo posao, popijmo koju, stavimo pare koje nam je Stari dao na 35 crno i idemo doma.
– Ne! – poviče Roquennin. – Ti si budala, Trebault. Koliko se znamo sad već? 1300 ljudskih godina, manje više? Nikad nisi zadatku pristupio sa srcem. Gadiš mi se. I žalim te. Žalim te jer ne vidiš ljepotu u ljudskim odnosima, ne cijeniš njihovu muku i trud da ostanu s voljenom osobom. Ne trudiš se uočiti što jedna manekenka vidi u nekom ćelavcu, niti koliko ljubavi tu nadire s njene strane. Bezobziran si.
– I šta ćemo sad? Rasplakati se svaki put kad se nađemo na Zemlji? Tužiti me Starome?
– Ja, ja, … – zamuckivao je Roquen – ja te napuštam. Vratit ću se doma i tražiti Svevišnjeg drugog partnera.
Kiša je u međuvremenu postala toliko jaka da im je probila kroz odjeću i obojica su stajali posve mokri.
– Oprostite, imate li možda upaljač? – začuju glas iza sebe. Omanji, debeljuškast muškarac, ćelave glave, u sivom baloneru stajao je iza njih.
– Naravno – odgovara Trebault vadeći upaljač iz svoje crne kožne jakne. – Jeste možda za piće? Kolega i ja smo baš krenuli u Tri kestena.
– Jesam, dapače, i ja sam baš krenuo tamo – odgovorio mu je ćelavac.
Kiša se počela polako smirivati kako su sva trojica polako zakoračala prema Tri kestena.