…skoro pa savršen.
Oduvijek sam bila fascinira tim stihovima. Švicarska: zemlja čokolade, sira, satova, točnosti. Mala zemlja u Alpama, civilizirana, neutralna, skupa. Savršena?
Danas teče moj peti dan u Švicarskoj, što znači da sam na pola boravka ovdje. Ovo je kratki osvrt i dosadašnji dojmovi.
Izlet je počeo letom Zagreb – Zürich u onom minijaturnom aviončiću. Let je bio pun turbulencija i bilo me straaašno strah. Znam da ovo nema veze sa zemljom, samo sam htjela podijeliti traume. Aerodrom u Zürichu je prosječne veličine (teško mi je nakon JFK-a i aerodroma u Frankfurtu za neki aerodrom reći da je velik), ali je sve tip-top označeno. Na pregledu putovnica su naravno 2 reda: jedan za EU, drugi za stoku. Stojeći u redu za stoku, kad sam predala putovnicu, žena me upitala za vizu (Ausländer Vise). Na moj zbunjeni pogled uzvratila je “ništa ništa” i uslijedila su četiri valjda standardna pitanja: jesam li prvi put u Švicarskoj, koji je razlog moje posjete, gdje odsjedam i koliko dugo ostajem. Naspram Amerikanaca koji te skinu do pasa, isprepipaju, uzmu otisak prstiju i skeniraju zjenicu, te postave 283 pitanja, ovo je valjda bilo kao da su mi prostrli crveni tepih i dočekali me šampanjcem. Ja sam si to barem tako tumačila i u tom ozračju ušla sam u zemlju.
Prvu večer išli smo na cugu s frendovima mog dragog. Sve odredom Švicarci, njemački govornici. Prvih 15 minuta sam samo zurila u njih, pokušavajući uopće razabrati jezik kojim se priča. Nakon što sam shvatila da ipak pričaju švicarski njemački, a ne neki skandinavski ili danski, pokušavala sam razabrat o čemu se točno priča. Do kraja večeri sam uspješno pratila oko 90% konverzacije i baš sam bila ponosna na sebe.
Tu prvu noć je padao snijeg. Pogled koji me dočekao ujutro je bio kao iz bajke: planine prekrivene snijegom, drvene kućice na snježnim padinama, plavo nebo koje se probija iznad planinskih vrhova… ma raj. Pošto snijeg nije prestajao padati cijeli taj dan, sličan prizor me dočekao i idućeg jutra. Trećeg jutra sam se sjetila Muje u Kanadi. Mislim da su samo nedostajali jeleni. No dobro, volim snijeg, pa mi je zaista drago da je cijeli moj boravak ovdje snježan.
Drugi dan smo odlučili posjetiti Lausanne. Lijep gradić, na obroncima koji se spuštaju sve do obale jezera. Pošto je kiša padala i puhao je vjetar, nakon sat-dva tumaranja po gradom bilo nam je hladno. Odlučili smo se zagrijati u – Starbucksu. Dva cappucina s nekim glupostima gore – 15 franaka. Tu je uslijedio moj prvi šok. Znala sam da je sve skupo, ali da će nas baš dvije kave koštati 100kn, to nisam uračunala. Ah dobro, jednom se živi.
Treći dan je slijedilo razgledavanje Zuricha i mali shopping. Čokoladeee! Čokolade koje se mogu kupiti u supermarketima su većinom dobavljive i kod nas. Osim Lindta, postoji još par firmi koje su u tom rangu: Cailler, Frey i Camille Bloch. Svi su tu negdje ponudom, cijenom i kvalitetom. Meni su osobno fine, ali mišljenja sam da ne mogu nadmašiti belgijske. Svaka belgijska mi je bolja od bilo kojeg Lindta i društva, a još uvijek nisam probala čokoladu koja bi mi bila bolja od dosad najbolje – Godiva. Ono u čemu stvarno leži čar švicarskih čokolada nisu ti veliki brendovi, nego male čokoladarnice koje same rade svoju čokoladu i praline. Tamo je svaka pekarnica ujedno i mala slastičarnica i ima malu ponudu svojih pralina i čokolada. Naravno da su cijene ovih čokolada nešto veće, ali tko ima volje i novaca isprobavati – čeka ga pravi mali čokoladni raj i užitak za nepce.
Zürich je lijep grad, velik, bučan. Ono što me oduševilo u Zürichu je njihov božićni sajam na kolodvoru (u švicarskim gradovima je kolodvor centar grada). Usred sajma stoji ogroman bor (valjda 7-8m visok), okićen u potpunosti nakitom od Swarovski kristala. Da, to je Švicarska. Bogata. I borovi se kite sa stilom. Sajam izgleda slično kao i kod nas – izlagači sa svojim home-made proizvodima: drvenim igračkama, keramikom, posteljinom, hranom, nekoliko štandova s hranom (tradicionalni švicarski Raclette ili sveprisutni američki hot-dog), nekoliko štandova s kuhanim vinom. I jedan štand s – kuhanim pivom. Ne znam što je to točno, nisam se usudila probati. Biste li vi?
Četvrti dan je uslijedila vožnja vlakom u Luzern. Švicarskim vlakom! Na stanici postoji sat koji se svake pune minute sinkronizira s centralnim satom. U prijevodu, to znači da satovi na svim stanicama uvijek pokazuju isto vrijeme. Ludo, zar ne? Vlak je… pokušavam smisliti bolju riječ od – orgazmičan. Nečujan, neosjetan, brz. Nema klopotanja, nema treskanja, nema buke. Vlak od Luzerna do Züricha je onaj na 2 kata (jeste li gledali Source Code?). Na gornjem katu postoji malo igralište za djecu – nekakav tobogan i onaj konjić koji se njiše. Na svakom sjedalu su dnevne novine, a usred vožnje prošetao se lik s kolicima na kojima prodaje – kavu! Da, dobro ste pomislili – kao u avionu. Švicarski vlakovi rulaju.
Luzern je malen, romantičan gradić s nekim dvorcem na brdu iznad grada koji me uvelike podsjetio na Bruce Wayne Mansion. Luzern ima šetalište uz jezero, toranj na vodi, stari drveni most, stari grad, lijepe crkve. No, Luzern pati od sindroma malog alpskog gradića (ovo je moj termin za austrijske gradiće): u 18:30 zatvaraju se dućani, mrak je, i život nestaje s ulica. Do 19 sati više nema ni psa na cesti. Rade još ugostiteljski objekti i ljudi koji se mogu vidjeti na ulici su uglavnom ljudi koji idu prema ili iz nekog restorana i kafića.
Nastavak slijedi uskoro, stay tuned.
Fino :)