Skip to content →

The Girl with the Dragoon Tatoo

“Idemo, idemo, idemo u kino to gledat”, cvilio je moj dragi. “Idemo”, uzvraćam ja pomireno. Dogovaramo termin, on rezervira karte i krećemo.

Riječ je naravno o filmu iz naslovu, novom holivudskom ostvarenju, snimljenom po istoimenom romanu švedskog pisca Stiega Larssona. Moj dragi je čitao knjigu, kojom je bio oduševljen i nije mogao dočekat da dođe film. Slušam o tome već nekoliko mjeseci i naravno da nisam mogla odbiti ići gledat taj dugo iščekivani film s njime.

Ono što slijedi je moja recenzija filma, temeljena samo na filmu, jer knjigu nisam čitala. Može sadržavati spoilere, što znači da sve dalje od ove rečenice čitate na vlastitu odgovornost.

Prije svega, moram reći da stvarno ne volim Daniel Craiga. Nit mi je čovjek nešto zgodan, niti dobro glumi niti mi je za ikakve uloge zavodnika. Da ne spominjem da James Bond mora biti profinjen, imati stila i šarma i da je odabirom Craiga za Bonda dana pljuska svim njegovim prethodnicima. No dobro, to je tema za sebe, ovo nije Bond. Samo želim reći da sam u film ušla jako suzdržano upravo zbog njega.

S druge strane, oborila me Immigrant Song u foršpanu filma, čak i u toj lošoj obradi u kojoj je tamo (iako svaka čast Karen O na vokalu, mislim da je se ni sam Plant ne bi posramio). Film koji odaje čast Zeppelinima stavljajući ih u naslovnu pjesmu, odmah dobiva plus bodove u mojim očima.

Jedan loš glumac, jedna dobra pjesma i nekakav krimić – s tim saznanjima sam krenula u kino.

Film ima solidan uvod. Uvod paralelno prikazuje trenutne nevolje u životima novinara Mikaela i Lisbeth, naslovne junakinje. Mikael na poziv uglednog švedskog miljardera odlazi na otok na sjeveru zemlje istražiti ubojstvo djevojke koje se dogodilo prije 40 godina. Dakle, da pojasnim. Čovjek miljarder 40 godina ne može mirno spavati jer ga proganja misteriozni nestanak nećakinje. U 40 godina nije mogao nikog unajmiti da mu pobliže istraži nestanak nećakinje, nego je sve ostalo na nedorečenim tragovima policije. I nakon 40 godina, čovjek ima novaca da kupi bilo kog na svijetu, a on se odlučuje dovesti baš propalog novinara. U filmu je objašnjeno da on ima dobru sposobnost istraživanja i “nanušivanja” tragova. Film prikazuje kako su spomenuti miljarder i njegov odvjetnik, prije nego su unajmili Mikaela, unajmili agenciju da ga temeljito istraži. Istraživanje je provela spomenuta “djevojka s tetovažom zmaja”.

I tako naš Mikael seli na hladni švedski otok. Slijedi brzinsko upoznavanje s obitelji. Toliko imena i faca sigurna sam da ni oni s najbistrijim pamćenjem nisu pohvatali, a kamoli da bi pamtili do kraja filma. Uglavnom, od tog trenutka pa nadalje niže se klišej do klišeja. Otok kao simbol izoliranosti. Čak niti signala za mobitel nema. Bogata obitelj po definiciji znači poremećena. Što bogatija, to poremećenija, puna tajni, spletki i intriga. S druge strane, u Stockholmu, Lisbeth proživljava teške trenutke svog ionako teškog života. Na prvi pogled snažna, neovisna, samosvjesna, ali s druge strane itekako ovisna, plaha i ranjiva. Film uspijeva dati poprilično dobru psihološku karakterizaciju Lisbeth. U svakom slučaju, puno bolju nego u Mikaelovom slučaju. On je u ovom trenutku filma i dalje plastičan lik, figura, iako ne mogu procijeniti je li to zbog scenarija ili bezizražajne Craigove glume.
Cijelo vrijeme na otoku, Mikael se trudi svim silama ne bi li pronašao trag. Kad otkrije prvi trag, zatraži pomoćnicu, a odvjetnik gospodina miljardera predlaže Lisbeth, djevojku koja je istražila i samog Mikaela. Naravno da je istog trenutka jasno da će se Mikael i Lisbeth poseksati čim se vide, kao što je jasno da će predmeti past na zemlju ako ih ispustimo iz ruke.

Nisam sigurna je li ovdje negdje bila pauza u filmu, ili je ipak možda bila koju scenu ranije. Pod pauza mislim ono u Cinestaru kad uzmu dugi film i prerežu ga napola, s 15 minuta pauze, tako da traje još duže. Iako pauza nije zamjerka samom filmu, definitivno ne pomaže u dojmu. Generalni dojam jest da je prva polovica filma prespora. Film ima sve preduvjete za stvoriti napetu atmosferu: okruženje izoliranog hladnog otoka kojim vlada bogataška obitelj. Preskupi, glamurozni domovi ne mogu sakriti psihičku nestabilnost svojih ukućana. Njihove mračne tajne i progonjenje perverznih strasti proizlaze iz jednostavno činjenice: imaju previše novaca. Kad imaš sve, to jednostavno nije dovoljno.To  blistavo okruženje isprepleteno je s mračnom Stockholmoskom underground scenom, gdje većina problema proizlazi iz nedostatka novca. I opet, uz te dobre preduvjete, film ne uspijeva stvoriti onaj “suspense”, onaj trenutak kad kažemo “wow, što će se dogoditi iduće”?

U nekom trenutku nastavka Mikael odlazi u Stockholm uvjeriti lijepu Lisbeth da mu se pridruži u njegovom istraživanju. I kaže joj “rekao je tvoj šef da uzimaš samo zanimljive poslove, pa se nadam da će ti ovaj poslić biti zanimljiv”. Ček, jel vi to mene zezate?? Hoćeš reći da je ženska pušila tipu kurac i bila silovana zbog malo novca za hranu, umjesto da je prihvaćala čak i poslove koji joj nisu “zanimljivi”? Pa ovi scenaristi kao da su iz naše male Hrvatske koja grca sa 300+ tisuća nezaposlenih, dok se istovremeno na oglas za posao čistačice nitko ne javi.
No dobro, jasno je od samog početka da će se Lisbeth priključiti Mikaelu u istrazi. Od tog trenutka film postaje malo zanimljiviji, radnja se brža odvija. Njih dvoje kombiniranim snagama (uz dovoljno seksa) dolaze do suvislih spoznaja i na tragu su ubojice.

Mikael završni u podrumu ubojice klasičnim patetičnim scenarijem. Jedina dobra stvar je da sam ubojica ismijava postupke svojih žrtava. “Svi su došli ovdje svojevoljeno, dovoljno je samo im ponuditi piće”. Naravno, umjesto da odmah ubije Mikaela, slijedi nadugo i naširoko objašnjavanje što i kako je radio. Taman dovoljno vremena da Mikaela spasi lijepa djeva Lisbeth i ubije ubojicu. Gotovo hepi end, osim što je ubojica rekao da nije ubio mladu Harriet za kojom Mikael i Lisbeth tragaju.

Njih dvoje zato otputuje u London, gdje otkriju da se Harriet skriva pod identitetom svoje preminule sestrične već 40 godina. U razgovoru s Mikaelom ona otkriva sve kako i zašto je pobjegla. Zatim priznaje da je svake godine unazad 40 godina slala stricu uokvireno osušeno cvijeće, kao znak da je ona dobro. Ovaj je siroti to shvatio kao poklon od ubojice i mislio je da ga netko pili u mozak. Ček malo, jel vi to mene opet zezate? U 40 godina, ona niti jednom nije mogla uz uokvireno cvijeće dodat poruku “Dragi striče, dobro sam. Pobjegla sam s otoka i nemam se namjeru vraćat”. K vragu.

Vratili Harriet stricu, Lisbeth pobrala 2 miljarde dolara od Mikaelovog smrtnog neprijatelja. Opet gotovo hepi end. Osim što na kraju cura nije dobila frajera, jer se on, šarmer neodoljivi, vratio svojoj bivšoj ljubavnici. U jednoj od tih završnih scena svira “Is Your Love Strong Enough?”, Bryana Ferrya. Naravno, opet u nekoj obradi, žešćoj i nabrijanijoj, ali svejedno – jedan od svijetlijih trenutaka filma.

I na kraju, cjelokupni dojam? Soundtrack odličan, skinuti cijeli i poslušati. I definitivno ostaje najbolji dio filma. Film je po meni neuspješna ekranizacija romana, jer predugo traje, a mnoge stvari ostaju nedorečene. Napominjem, nisam čitala roman, pa je moguće da su i u romanu nedorečene. Film se trudi pratiti dva glavna protagonista, u okviru njihovog svakodnevnog života i njihovog međusobnog odnosa, pritom ispreplićući dva svijeta: onaj sjajni i bogati s onim mračnim i siromašnim. Krimi element daje rješavanje neriješenog i nezaboravljenog ubojstva. No, sve to je nekako mlako, nedorečeno, uz premalo preokreta i napetosti. Solidno glumačko ostvarenje mlade Rooney Mare, dok o Craigu mogu reći samo ono što sam već rekla: promašen izbor za glumca koji treba utjeloviti šarmera, frajera, intelektualca. Ukupna ocjena: 5/10

Published in ostalo

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.