Nakon mjesec dana emigracije došlo je vrijeme za jedan blog post. Da skratim uvod, prelazim odmah na bitno.
Ovih mjesec dana mi se čini kao da je trajalo barem 3 mjeseca. Tempo je bio strašan – od posla, preko uređivanja stana, sređivanja papirologije do povremenih druženja i ispijanja pivi. Nisam imala vremena za pola sata sjesti, popit kavu i ne raditi ništa. Sve teče jako dobro zasad, skoro pa nemam razloga se žaliti.
Kriza me bila uhvatila tamo negdje oko trećeg tjedna. Činilo mi se da je prošlo taman dovoljno vremena za jedno fino putovanje i da bih sad ja mogla malo doma. I onda je lagano počela sjedati činjenica da nema sad doma i da je ovo za stvarno. Ali mislim da sam sad konačno na čistu s tim i da je opet sve dobro.
Posao, glavni razlog zašto sam i došla ovdje, je presuper. Mogla bih cijeli blog post napisati o životu u Amazonu (vjerojatno i budem, kad se još malo uhodam), ali zasad ću samo reći da mi se čini jako smisleno i organizirano. Sve mi je novo, puno učim, ljudi s kojima radim su odlični. Jedini problem u svemu tome je da su ljudi s kojima radim u Seattleu, tako da moram čekat 5,6 poslije podne da se oni uopće probude, a onda se radno vrijeme nerijetko protegne na 8, 9, 10 navečer. Ali bit će bolje kad nam se tim malo osamostali i prestane biti toliko ovisan o američkom timu.
Osim posla moram priznati da se nisam previše bavila nekim drugim stvarima. U stvari, ni ne znam čime bih se bavila – Dublin nema nekog zabavnog sadržaja, osim gomile pubova i pive. Dođeš u pub – ponedjeljak, četvrtak, subota – uvijek je pun i teško je razlikovati koji je dan u tjednu. Istina je da još nisam probala ni 10% pivi koje oni tu proizvode i da nisam probala lošu pivu.
Sa samim Ircima nisam imala nešto puno doticaja, ali sam iz nekoliko slučajnih susreta u kojima su mi skroz nepoznati ljudi pomogli u nevolji zaključila da su jako pristupačni, simpatični i otvoreni. Uglavnom se družim s kolegama s posla, koji su ex-yu nacionalnosti. Dosta dobro to funkcionira, odgovara mi da mogu pričati materinji jezik i sve mi se čini manje strano i nepoznato.
Jedina stvar koja mi baš nedostaje iz Zagreba je trčanje. Kad sam odlazila, mislila sam da će najveći problem ovdje s trčanjem biti klima, ali u stvari je klima jako pogodna za trčanje. Zrak je nekako hladniji, manje se znojim i brže trčim, sama od sebe. Problem je da su parkovi i lijepe staze za trčanje dosta daleko od mene, a s javnim prijevozom i ovim tempom života ne mogu izgubit 2h putovanja za jedan sat trčanja. Uglavnom trčim ovdje po kvartu, po cesti, što mi je malo stresno jer moram pazit na aute, pješake, bicikle… Ali dobro, kud svi Irci, tud i mala Maja. Bit će i to lakše kad malo upoznam grad i ulice.
Toliko od mene zasad, čitamo se uskoro!