Nekoliko ljudi me pitali kad će nastavak putopisa iz Švicarske. Odgovor je: evo, upravo. Za sve nestrpljive, krenite čitati dolje. Svi ostali, prisjetite se ovdje kako je izgledalo mojih prvih pet dana u Švicarskoj.
Mislim da bi bilo pravedno da drugi dio započnem osvrtom na gastronomsku ponudu (čokolade se ne broje). Drugu večer, na kolodvoru u Bernu, otkrila sam Bretzelkönig. To je franšiza diljem Švicarske specijalizirana za proizvodnju – pivskih pereca. Imaju male štandove na svim interesentnijim mjestima po gradovima (ispred shopping centara, na kolodvoru, na glavnoj ulici). Iako su štandovi mali, ponuda svakako nije. Perece imaju “obične”: slane, s bučinim sjemenkama, sa suncokretovim sjemenkama, s makom, sa sezamom, itd. U ponudi imaju i sendviče od pivskih pereca i sendviče u malim bagetima od pivskog tijesta. Tijesto je jako mekano i onako pjenasto, baš se topi u ustima. Nije ni slično ovome što kod nas prodaju pod pivske perece, a iščupaš zub prije nego i zagrizeš.
U gastronomskoj ponudi moram spomenuti malu pizzeriju na obali jezera u Stansstadu, gdje sam jela najbolju tjesteninu u životu. Priča ide ovako: NN, dobar M-ov prijatelj i kolega došao je jednu večer službeno u Švicarsku, zajedno s još jednim kolegom. Kad su tri muška i jedna programerka na okupu, ne treba dugo za zaključiti da se ide ili jest ili pit. I tako krenemo mi u tu pizzeriju, u mali gradić Stansstad. Pizzerija na prvi pogled stvarno obećava, jako je lijepo uređena, prigušena svjetla, svijeće. Romantika čista. Na obali jezera je, pa ima navodno lijep pogled, ali ja nisam ništa vidjela jer je bio mrak. Ima navodno i jako dobru pizzu, ali ja se nisam odlučila za pizzu, jer sam eto, žensko i uvijek moram bit drugačija od drugih. Ono što sam ja htjela je tjestenina u umaku od vrhnja, sa šunkom, graškom i gljivama (ili tako neka kombinacija). Ono što sam ja dobila je bila tjestenina u umaku od paradajza, bez ikakve šunke, graška ili ičega. Samo suha tjestenina s paradajzom. Za umak bi bilo pretjerivanje reći da je nešto najljuće što sam ikada probala, ali je bio toliko ljut da sam nakon 3 zalogaja odustala od večere. Inače volim ljuto i jako začinjeno, ali mi na suhoj, tvrdoj tjestenini nije nikako pasalo. Naravno, ispravno ste zaključili da postoje 2 objašnjenja zašto sam dobila krivu tjesteninu. Prvo i očito je – krivo sam naručila. Drugo – gospođa je pobrkala narudžbu i krivo mi donijela. Moj njemački je daleko od savršenog, ali razumijem razliku između Tomatensauce i onog drugog sosa, te između scharf i sveg ostalog što su imenice (grašak, gljive). No dobro, nisam htjela raditi dramu, popila dva Erdingera i zaboravila da sam uopće gladna.
Od tradicionalnih švicarskih jela, jela sam Rösti, i to iz kućne radionice. Za one koji ne znaju, Rösti je popečak od sitno narezanog krumpira. Popečak se može još zapeći sa sirom, a mi smo svoj dobro obogatili parmezanom. Fino i kalorično.
Sad sam se dotaknula teme sira. Sira stvarno ima svih veličina, oblika i okusa, i svaki koji sam jela je bio prefin. Za sireve doduše nisam objektivna, jer ih obožavam, pa tako za mene postoje samo dobri sirevi i bolji sirevi. Baš dok ovo pišem si razmišljam da je sir jedna od stvari koje mi najviše fali na dijeti.
Još jednu stvar ne smijem zaboraviti. Otkrila sam tamo u supermarketu instant juhu od buče. Baš od one prave, žute buče. I juha nije u vrećici, nego je pakirana u tekućem stanju, tako da se samo podgrije u mikrovalnoj. Ali je izvrsna, mogla bih to jest svaki dan.
Nakon nemilog incidenta s tjesteninom, u restoranu smo bili još dva puta. Jednom opet u pizzeriji (ne toj istoj), gdje sam konačno i jela pizzu. Bila je ok, stvarno ništa posebno, pizza ko pizza. Zadnju večer nas je svekar odlučio počastiti večerom. Otišli smo u jedan restoran na jezeru, gdje je isto navodno jako lijepi pogled, ali ja opet ništa nisam vidjela jer je bio mrak.. Zadnja večer je, ja malo bila zasićena perecima, röstijima, pizzama, božićnim ručkom i mlincima i trebalo mi je nešto lagano. I od svega ponuđenog, odlučim se ja za – škampe sa žara. I moram vam reći da se ne osjećam nimalo čudno što sam u srcu brdovite Švicarske jela škampe, jer su bili bolji nego u 90% restorana na hrvatskoj obali. Ili kak veli ona poslovica – moraš otići na najčudnija mjesta da nađeš najčudnije stvari. Nešto u tom stilu. Tako će meni gastronomski dojam o Švicarskoj zaokružit škampi.
Nakon gastronomije, moram se osvrnuti na piće. Alkohol je jedina stvar (barem što sam ja vidjela) koja je istih cijena kao i kod nas, ili čak malo i jeftiniji. Za njihov standard, mogu samo iskomentirati da je to super jeftino. Boca Jacka 20 i nešto franaka, Martini 10 franaka, a vina ima od 1 do 300 franaka, kao i svugdje. Mi smo pili sasvim solidno vino za 3 franka, dok se kod nas za 18 kuna ne može više ni Ribar kupiti, a kamoli pristojno vino.
U Švicarskoj sam hodočastila po Starbucksu. Kad god bi bili u nekom gradu, morali smo po dnevnu dozu kofeina u Starbucks. Starbucks kava je fina – ne prefina, ali dovoljno fina da požalim što je nema kod nas. Švicarci inače masovno piju Nespresso, kojeg oni koji znaju znaju po reklami s Clooneyem, a ostali poput mene bleje začuđeno. Nespresso je nešto kao ovaj Dolce Gusto što se prodaje kod nas, samo su aparat i patrone drugačijeg oblika. Prodaju se patrone s kavom različitih jakosti, pa tako ide jakost od 1 do mislim da smo 12 vidjeli. Ja sam pila 7 i 8 i dobra je. Dovoljno dobra da bi si ju čovjek poželio za svakodnevnu upotrebu, iako mi još ne može nadmašit onaj illy iz ureda.
No, nakon ovih hedonističkih motiva, idemo na jedno spiritualno putovanje. Kako me je boravak u Švicarskoj zatekao u božićno vrijeme, moram reći i nešto o proslavi Božića u Švicarskoj. Polnoćka tamo počinje u 11 sati navečer, a ne u ponoć kao što joj ime govori. Ostala sam šokirana kad sam ušla u crkvu. Na početku glavnog broda bila je ploča na kojoj su stajale oznake pjesama koje će se pjevati. Svakog čovjek je na klupi čekao misal u kojem je mogao pronaći odgovarajuću pjesmu i pridružiti se zboru. Kad razmislim, to je tako normalna stvar, ali pokušavam zamisliti da netko na Balkanu dijeli misale u crkvi i da mu se ti isti na kraju mise vrate. Primam oklade nakon koliko misa bi crkva ostala bez ijednog misala. Sama misa je bila prekrasna. Osim zbora, nastupao je cijeli orkestar, violine, viole, flaute, svašta lijepo. Na kraju smo pjevali Stille Nacht, heilige Nacht, a oduvijek sam htjela negdje «za pravo» to zapjevati. Propovijed je bila školski odrađena, o tome kako se više pažnje u medijima posvećuje boji Rihanninih gaćica, nego rođenju Krista, nadovezano time kako se kroz godine izgubilo značenje Božića kao takvog, iskomercijaliziralo se itd. Ja bih rekla školska propovijed, M bi reko bez duše. Jedna još zapanjujuća stvar je da nema zasebne ispovijedi, nego se na početku mise svi grupno ispovijede pod ono «moj grijeh, moj preveliki grijeh». Kao posljedica toga, cijela crkva ide na pričest. Ja ipak nisam, jer nisam sigurna bi li Bog razumio moju ispovijed na njemačkom.
Ako vas zanima gdje smo još bili i što smo zanimljivo vidjeli, apsolutno moram spomenuti Engelberg. Engelberg je skijalište u blizini Stansa, i turističko naselje nastalo uz skijalište. Ovog puta nismo skijali (nisam još uvjerila M-a da pokoji spust i završim na početnoj stanici sedežnice, a ne u bolnici), ali smo se popeli na brdo i tamo odvalili jednu prekrasnu šetnju. Šetali smo po snijegu na sunčan dan, toplo, oko nas mir i tišina, u daljini puca pogled na Alpe. Ne znam koliko sam puta ponovila da tako izgleda moja predodžba raja. Pogledajte kako je to izgledalo.
Samo mjestašce je jako lijepo uređeno, puno drvenih kućica, bez odmaka od tradicionalne alpske arhitekture. Također, jedino sam tamo uspjela kupiti nekoliko pristojnih suvenira. Sve što smo prije toga gledali je bio kič nad kičem, u svim dućanima isto, šareno, puno cvjetića.
Nakon snježnog dočeka i kišnog Badnjaka, Božić i Štefanje su bili sunčani i jako topli (nekoliko stupnjeva iznad nule). To smo iskoristili za dodatne šetnje i razgledavanja. Na Božić smo bili u malom mjestu zvanom Zug, koje je – ne bi čovjek reko – na jezeru. Gradić je baš kao iz filmova: na blago brdovitom terenu uz jezero, a preko jezera puca pogled na Alpe. Bio je stvarno užitak šetati se uz jezero. Stari centar grada je sav u srednjovjekovnom stilu, baš kao da je vrijeme stalo. Kula na ulazu, kamene zgrade, kameni pločnik, uske ulice. A našli smo i veliku tortu.
Na povratku smo se provozali uz obalu jezera, gdje su mahom vikend kuće bogataša. To je bila doslovce slikovita vožnja. Zamišljam si kako bi bilo super imati kuću tako na obronku Alpa, a na obali jezera, a umjesto garaže spremište za gliser kojim bi se jurcala po ljeti.
Zadnji dan smo iskoristili za još jedan posjet Luzernu, šetnju uz jezero (ma zezaš?) i oproštaj sa Starbucksom. Luzern je stvarno predivan, i zameten snijegom i okupan suncem, svejedno. Taj dan je zaista puno ljudi bilo na ulici, jer osim što je bio neradni dan, ljudi su se valjda zaželili malo topline i sunca. Bila je to penzionerska šetnjica, tako da vam nemam što više pametno za ispričati.
A već smo i došli lagano do kraja boravka u Švicarskoj i predivnog godišnjeg. Ostala nam je još samo vožnja kroz Italiju i gomila uspomena koje ćemo prepričavat unucima… ili bloggat o njima :)