Sad je ono blagdansko vrijeme, ono vrijeme kad punog želuca uz kap alkohola i blinkave žaruljice na boru lagano počinjemo reminiscirati o protekloj godini. Sada je dobro vrijeme da pogledamo unatrag i vidimo što smo sve napravili, što smo propustili napraviti, čime se osobito ponosimo, a što bismo rađe zaboravili. Svaka godina donosi nešto novo, nešto staro, nešto neočekivano i ponešto uobičajeno. Štogod to u vašem slučaju bilo, nadam se da ste našli balans između stvari koji vas usrećuju i onih koje vas rastužuju. Nadam se da vam je godina na izmaku bila puna uspona, ali i dovoljno padova da naučite više cijeniti uspone. Nadam se da sad pijuckate negdje kuhano vino u okružju svojih najdražih.
Za mene je ova godina počela dosta burno. Zakoračila sam u nju odlučna da promijenim dosta stvari na sebi i oko sebe, iako nisam imala točno definirano što želim promijeniti. Pisala sam lani u ovo vrijeme o tome. Nisam htjela donositi novogodišnje odluke kojih ću se pridržavati tjedan dana, a zatim odustati i nisam si htjela davati lažna obećanja. Odlučila sam živjeti svaki dan tako da iskoristim njegov maksimum.
Jedna stvar koja mi je svakako obilježila 2013. je trčanje. Pisala sam već o tome koliko mi je trčanje bilo bitno. Trčanje mi je donijelo toliko toga dobroga: osjećaj da radim nešto za sebe, osjećaj napretka, snagu – i fizičku, ali ponajprije psihičku. Spojilo me s nekim divnim ljudima s kojima sam trčala, znojila se, smijala se (a i plakala koji put). Trčanje mi je donijelo i tročlani set ozljeda: upalu ovojnice oko Ahilove tetive, nategnuće Ahilove tetive i puknuće mišića na listu. Bilo je bolno, bilo je skupo i stajalo me 2.5 mjeseca pauziranja od trčanja. Ali nipošto nije bilo negativno.
Kad sam se ozljedila, postala sam strašno depresivna. Mislila sam da je to najgora stvar na svijetu koja se može desiti i proklinjala svoju sreću, sudbinu i sve ostalo. A onda mi je sinulo. Nisam ja trčala da postanem fit/snažna/da se družim s ljudima. Trčala sam da POBJEGNEM od stvari koje su me mučile i kojima sam bila nezadovoljna. Trčanje kao takvo je postalo stres, a ne ona ugodna aktivnost koja mi je trebala pomoći da se maknem od stresa.
Zato sam odlučila poraditi na stvarima koje su me činilo istinski nesretnima. Trčanje sam na 2 mjeseca zamijenila plivanjem, a u međuvremenu sam radila na nekim drugim aspektima svog života.
Našla sam cilj, mjesto gdje želim biti. Neki kažu da je to najbitnije. Ako znaš gdje želiš biti, kažu da ćeš u konačnici tamo i završiti. Vidjet ćemo kako će to ići. Zasad znam da se polako krećem prema tom cilju, svaki korak naprijed daje mi snagu da nastavim, a svakim korakom nazad sve više shvaćam koliko to stvarno želim. Naučila sam ne odustajati kad postane teško. Naučila sam se nositi sa strahovima i drastično poradila na samopouzdanju (iako je još long road ahead po tom pitanju). Došla sam do nekih mjesta o kojima sam samo mogla sanjati na početku ove godine i jako sam si ponosna na to :)
Da ne ispadne sad da je godina bila obilježena samo s puno reda, rada, trčanja i discipline, moram dodati da je godina bila prepuna raznoraznih proslava, vjenčanja, rođenja, predivnih putovanja – bližih i kraćih, opera, mjuzikala, izlazaka… Pritom sam se družila s mnogo divnih ljudi, upoznala puno zanimljivih osoba, stvorila neka nova prekrasna prijateljstva i produbila ona stara. Pomisao da postoje neki divni ljudi kojima je stalo do mene, u ovom ili onom dijelu svijeta, daje mi posebno velik osmijeh na današnji dan.
2013.ta je bome složila prekrasan kolaž uspomena. Bila je burna i divlja, brdovita i klimava, bolna i spokojna, vesela i emotivna. Nisam baš sigurna je li bila najbolja godina do sada, ali moram vam priznati da se davno nisam osjećala ovako ŽIVOM.
Sad dižem čašu u zrak. Da nam 2014.ta bude divlja, prekrasna, sretna! Živjeli!