Danas sam zapalila svijeću za Vukovar. Pritom su me upitali jesam li pobornik simbolike.
Nisam pobornik simbolike. Ne volim crvene ruže za Valentinovo. Ne volim šarena jaja za Uskrs. Ne volim ikakvo isticanje nacionalno vjerskih običaja. Mislim da je jedino opravdano koračanje uz zastavu ono na Olimpijskim igrama.
Moja svijeća nije isprazan simbol fraza kojima se mediji razbacuju ovih dana. Moja svijeća nije spomen gradu heroju. Nije spomen hrvatskom Staljingradu. Ona ne gori zbog velikočetničke agresije, ne predstavlja ni Hrvate ni Srbe, ni lijeve ni desne ni nesvrstane.
Moja svijeća gori za čovječanstvo. Ako mene pitate, svijet je tog hladnog 18. studenog 1991. doživio sumrak civilizacije. Sva ona proročanstva o smaku svijeta kojima vas plaše svaku godinu konvergirali su tog kobnog studenog u mali grad na istoku oboljele Hrvatske. Apokalipsa nije došla u obliku ubrzanog kometa, velikog tsunamija, iznenadnog ledenog doba ili golemog potresa. Doduše, možda je došla u obliku zombija, praznih ljudskih duša spremnih bezumno uništiti sve pred sobom. Apokalipsa u Vukovar došla je u obliku ljudske mržnje, pohlepe, jada i indiferentnosti.
Bio je to dan kad je brat izdao brata, susjed susjeda. Bio je to dan kad su sva čudovišta s kojima su nas plašili kao djecu ostala posramljena pred naličjem ljudskog karaktera. Sve babaroge iz ormara, sve Drakule i Freddy Kruegeri ovog svijeta ne mogu biti toliko okrutni koliko to može čovjek prema čovjeku. A okrutno nije dovoljno jaka riječ da opiše događaje tog dana. Okrutno su ubijani stari, mladi, djeca, nemoćni. Za krvoproliće ih krivim sve. Krivim one koji su ispalili pa makar samo jedan metak, krivim one koji su izdali naredbu, krivim one koje su igrali šah sa stanovnicima Vukovara kao pijunima. A najviše krivim one koji su gledali. A gledali su svi. Nije to bila 1941. kad su engleski piloti oblijetali nacističke logore, ne shvaćajući točno što se događa. Dogodilo se to na pragu 21. stoljeća, kad su svi shvaćali što se događa. Gledali su to na svojim televizorima, čitali o tome u novinama. Ali nitko nije povikao “Stop”.
Moja svijeća gori za čovječanstvo koje je doživilo svoj smak i uspjelo se ponovno izgraditi. Gori za sve one koji su to doživjeli, za one koji su bili tamo tog tužnog dana. Gori za one koji su to preživjeli. Pogotovo gori za one koji nisu preživjeli, koji ovom datumu daju pravu težinu i važnost.
A najviše moja svijeća gori zbog nade da se tako nešto NIKAD NIKAD neće ponoviti.