Ima ta jedna riječ koja me u zadnje vrijeme učestalo okružuje. Iskoči negdje u razgovoru, poput federa, malo se ljulja, skače, savija i onda se opet primiri. Sve do sutra, kad ju neki trzaj ponovno ne izbaci iz ravnoteže i počne treperit meni pred očima.
Riječ je emigracija.
Neki dragi ljudi oko mene odlučili su se napustit okvire Lijepe naše; neki još razmišljaju; a treći to razmatraju kao konceptualnu ideju, nešto zasad još apstraktno, što bi se jednog dana možda moglo realizirat. Ali svi ju spominju. Što nam je to toliko privlačno u emigraciji?
Ja sam prvi put pomislila otići iz Hrvatske kad sam imala 10 godina. Znala sam da je Hrvatska mala zemlja i da su mogućnosti za izgradit karijeru vani puno veće,a prilika je puno više. Kad sam imala 16, otišla sam na proputovanje Kanadom i zaljubila se u tu zemlju: u njezinu civiliziranost, uređenost, ljepotu prirode. Nije to bilo samo turističko putovanje: odsjela sam kod ljudi koji ondje žive, studiraju ili rade; kod ljudi koji proživljavaju kanadsku svakodnevicu. Ispitivala sam ih sve: od političkog ustroja države, prosječnih plaća, obrazovnog sustava, zdravstvenog sustava, strukture populacije… I bila sam odlučila: budućnost ću graditi u Kanadi. Ljubazno sam se pozdravila s domaćinima uz dogovor da se vidimo za dvije godine, kad ću započeti studij tamo.
Vratila sam se u Zagreb, upisala internacionalnu gimnaziju, tako da mi postupak odlaska na kanadsko sveučilište bude što bezbolniji. Kad je došlo vrijeme, aplicirala sam na montrealsko sveučilište McGill i – primljena sam. Odgovor o primitku došao je tri mjeseca prije nego sam navršila 18 godina. U tom trenutku počela sam se premišljati. Činilo mi se da je 18 godina premalo za otići u potpuno drugu zemlju, koja je još k tome jako daleko i samo tako naprasno napustiti sve što sam ovdje imala. Dodatno, školarina studija (oko 11 000 kanadskih dolara godišnje) bi opteretila roditeljski budžet tako da bi i oni ovdje, baš kao i ja tamo, morali snizit kvalitetu života da to izduramo, čak i uz stipendiju koju sam imala šanse dobiti. Iako je u Kanadi, slično kao i u SAD-u, ustaljena praksa rada uz studij, strani studenti nemaju to pravo, tako da si ne bih mogla ni malo pomoć. Uglavnom, da skratim priču – tada mi se to sve činilo kao prevelika žrtva, i odlučila sam upisati faks ovdje, uz namjeru da nakon završetka faksa odem tamo potražiti posao ili upisati doktorat.
Do kraja faksa sam se, kako to obično biva, zaljubila. Tadašnji dečko nije imao namjeru odlaziti, a ja nisam imala namjeru odlaziti od njega, pa sam, po drugi put. odlučila ostati. U međuvremenu, prekinula sam s tim dečkom, a Kanada je napravila nešto fantastično: visokokvalificiranim mladim ljudima dozvolili su rad na godinu dana bez radne dozvole. To praktički znači da mogu otić tamo tražit posao bez sređivanja nepotrebne papirologije. Frendovi su mi rekli da mogu boravit kod njih prvo vrijeme, dok ne nađem stan i stabilan izvor prihoda, a s novcima koje bi dobila ovdje od iznajmljivanja stanja mogu pokrit barem dio režija.
I zašto još nisam otišla?
Hrvatska propada sve dublje iz dana u dan. Kad je SDP konačno došao na vlast krajem prošle godine, bila sam na trenutak istinski sretna. Vratila mi se vjera u narod, vjerovala sam u promjene na bolje, vjerovala sam da konačno imamo nekog tko razumije ljude. Ono što nas je već sutra dočekalo bio je novi val poskupljenja, dizanje PDV-a, dizanje poreza na plaće, dizanje cijena režija, opraštanje duga Todoriću, zakoni o volonitranju… Shvaćam ja da novaca nema, i da bi se napunila kasa, mora se uzimat od onih koji imaju – tj. radnog naroda ili barem onog dijela radnog naroda koji pošteno plaća porez. Ljudi su demotivirani političkom situacijom, ali evo meni, politička situacija nije dovoljan razlog da odem. Ili možda samo čekam da neki novi njihov potez prevali prag moje tolerancije pa me dovoljno naživcira da se počnem pakirat.
Ja nisam patriota. Svejedno mi je hoće li se dan državnosti slaviti 8.10. (ili kad je to već kod nas) ili 1.7. i hoće li pritom svirati hrvatska himna ili kanadska. Kad igra reprezentacija, streamat ću preko neta, a nitko sretniji od mene da nikad više ne čujem ili ne vidim Severinu i Rozgu.
Sve je to lijepo u teoriji, jer kad nemaš ništa, lako je otići, jer nemaš ništa za izgubiti. Kad imaš barem nešto, ulozi su puno veći. Od kraja faksa planiram svoj život ovdje. Uredila sam stan kao da ću živit u njemu. Digla sam leasing za auto da ga vozim ovdje. Imam roditelje koji su stari i bolesni, i znam da zvuči isklišejizirano, ali – neće zauvijek bit tu, ali dok su to, volim ih vidjet s vrijeme na vrijeme. Dio Kanade u koji bih ja otišla – Montreal, u srcu je francuske pokrajine Quebec, i službeni jezik je francuski, kojeg ja ne znam. Svi govore engleski, i nije nikakav problem sporazumijet se, ali kad je posao u pitanju, blagonakloni su prema ljudima koji znaju francuski, dok prema ostalima baš i ne toliko. Povrh svega, ovdje radim dobar posao koji je pristojno plaćen, i koji bi bio možda malčice pristojnije plaćen u Kanadi. Dapače, u zadnje vrijeme me sve manje privlači opcija odlaska u Kanadu zbog profesionalnog razvoja koliko zbog privatnog.
Da pojasnim: Programirat mogu bilo gdje. iPhone aplikacija će imat istu strukturu i u Montrealu i Zagrebu. S druge strane, u slobodno vrijeme se malo više posvećujem pisanju kao najdražem hobiju, a to bi mi bilo puno puno teže da nisam okružena ljudima koji zapravo i razumiju ono što napišem. Pisat na materinjem jeziku neusporedivo je s pisanjem na bilo kojem drugom jeziku, bez obzira koliko vješti u njemu bili.
No ono što me stvarno smeta u Hrvatskoj je mentalitet ljudi. Ljudi ovdje ne znaju živit. Naučili su preživljavat, a nikad nisu živili. Bogat čovjek u Hrvatskoj je onaj koji plati sve režije, a na kraju mjeseca nije u minusu. Moji frendovi u Kanadi ni ne znaju za pojam “režije”. Njima je u mjesečnom budžetu to tako zanemariva stavka, uračunata sa stanarinom, a uz besplatnu struju, skoro besplatnu vodu i telefon, teško su pojmili pojam “troškovi života”. Uz malo objašnjavala, shvatili su da u zimskim mjesecima plate nešto plina za grijanje i da plaćaju odvoz smeća, ali ne bi znali reći koliko to točno. Ljudi vani žive: idu u bar i naruče koktel; putuju; još malo putuju; skijaju. Kupuju nakit. Rade sve one stvari radi kojih se isplati živit, jer nisu opterećeni preživljavanjem. I zato su opušteniji, komunikativaniji, srdačniji. Imam divne prijatelje ovdje, ali ne mislim da ću ih izgubiti ako odem tamo. Isto tako, nadam se steći mnogo novih, zanimljivih prijatelja.
Ne mislim da u Kanadi rastu ruže bez trnja. Kanadsko zdravstveno ne pokriva zubarske troškove, a zubarski troškovi koštaju pravo bogatstvo. Kaže frend da se njima više isplati platit povratnu kartu do Hrvatske i ovdje popravit zube, nego tamo ić kod zubara. Računajte. Zimske temperature padnu i do -35, što je čak i za hladnoljupce poput mene maalo prenisko. Stanarine su skupe, pogotovo u pristojnim dijelovima grada, pogotovo za stan pristojne kvadrature (skupe u odnosu na njihove plaće).
I sad očekujete od mene mudri zaključak, a da ga imam ne bih pisala ovo u nadi da ću doć do njega putem. Navela sam neke svoje razloge za i protiv ostanka i odlaska. Svaka država ima svojih prednosti i mana. Otići s nečeg na ništa zahtijeva hrabrosti i puno nade u bolje sutra. S druge strane, ostanak u Hrvatskoj ne nudi “nešto”, uz malo nade u bolje sutra.
Koji su vaši razlozi?
Supruga i ja smo imali prilike raditi u Stockholmu, ona 8 mjeseci ja 4. I moram priznati da smo bili vrlo blizu ostanku.. Na kraju su presudile sentimentalne sitnice. Ovdje su nam roditelji, planirali smo klince i stvarno nam nije bilo lako oduzeti djeda i baku klincima.
Misliš klince bakama i djedovima? :P