Danas sam nabasala na kolegu iz bivše firme. Kolega je u (istinitoj) polušali komentirao: “Fali mi tvoja depresivnost”.
Znojna i prašnjava, upravo došla s trčanja, ostala sam malo zatečena. Počela sam ubrzano razmišljati. Tih godinu dana koliko sam radila u toj firmi bilo mi je definitivno najgore razdoblje života uopće (a bilo ih je puno gadnih). Prolazila sam kroz strašnu emocionalnu traumu. Nekoliko nemilih događaja zaredalo se jedan za drugim i potpuno su me nokautirali. Točnu prirodu i dubinu tih trauma znaju samo rijetke, meni jako bliske osobe i nemam ih namjeru sada iznositi. Ali posljedice su bile gadne. Zapustila sam se skroz: emocionalno, fizički i psihički. Zakopala sam se na posao koji je bio puno puno ispod mojih intelektualnih (i financijskih) mogućnosti. Trpila sam takve uvrede i poniženja kakve rijetko tko bi. Jednostavno – nije me bilo briga. Nakon posla bih otišla doma, sjedila satima na kauču u mraku, čekajući da odem spavati i da drugo jutro nastavim taj krug mraka, bezvoljnosti i tuge. Udebljala sam se i ispala skroz iz forme. Nisam se htjela s nikim družiti, izlaziti, ići na mjesta gdje ljudi mojih godina i interesa idu. Radila sam stvari kojih se iskreno sramim. Odabrala sam par ljudi koji su bili moja sigurna zona i s kojima mi je bilo ugodno, ali i s njima sam preferirala samo kućna druženja. Ukratko, u mom životu nije bilo smisla, zabave niti naznake da bi se to u budućnosti moglo promijeniti.
Danas mi je sinulo kako sam tih mjeseci izgledala osobi koja me tek upoznala tada, koja me upoznavala kroz taj period i koja skoro cijelo svoje mišljenje o meni temelji na mojoj zaista depresivnoj fazi. Dobro je da uopće pričamo. Na današnji dan puno sam drugačija osoba nego što sam bila prije dvije godine.
Kao što to obično biva, potreban je samo jedan događaj da nas promrda i izbaci iz kolotečine. Meni se dogodilo da sam pala na skijanju i gadno polomila koljeno. Prvi put nakon skoro 10 mjeseci bila sam prikovana za kauč ne zato jer sam to htjela, nego jer sam morala. Razmišljala sam koliko sam puta propustila priliku otići van i družit se s prijateljima, a sada, kad poželim ići van, moram žicati nekog da me vozi, jer ne mogu sama. Koliko puta sam samo imala priliku prošetat se po centru grada, a nisam, jer sam odabrala biti doma depresivna. Shvatila sam da su najvažnije stvari u životu one koje uzimamo zdravo za gotovo i da su tek one koje stvarno nedostaju kad nestanu.
Moj lom rezultirao je sa 2 mjeseca rehabilitacije prije operacije, operacijom i još 6 tjedana rehabilitacije nakon operacije. U tom periodu, dala sam otkaz na poslu kojeg nisam voljela i zaposlila se u Korporaciji u kojoj i dan danas radim. Uspostavila sam ponovno kontakt s većinom prijatelja. Započela sam novu vezu (kasnije će se pokazati da za to ipak nisam bila još emocionalno spremna, iako sam tada mislila da jesam).
Danas, dvije godine nakon, jača sam nego ikada. Razriješila sam sve svoje emocionalne traume i drame iz prošlosti. Okružila sam se ljudima koji imaju pozitivan utjecaj na mene, s kojima mi je zabavno i s kojima se smijem. Poradila sam na samopouzdanju (iako je još dalek put ispred mene). Trčim. Kondicija mi je skoro na razini one iz srednje škole. Bavim se karijerom. Postoje planovi za budućnost i na najboljem su putu da se realiziraju. Stvari su se konačno počele pokretati u smjeru u kojem želim. Koljeno je dobro i stabilno. Ožiljak i povremena bol samo su podsjetnici da nekad moramo oslabiti da bismo postali jači.
Whatever it was, I’m over it now.
With every day, it gets better (it gets better)
Gramatički jako loše. Zaista, post nadahnjuje. Tek kad nesto izgubis, shvatis koliko ti je znacilo.
Sto je tocno lose? :)