Imam ja tu jednu manu. Ispravak: imam ih mnogo. Ipak, ova jedna se ističe iznad ostalih. Često me izluđuje. Moja najveća mana je da odustanem kada postane teško.
U današnje vrijeme, kad svi koriste online alate za uljepšavanje sebe, bilo bi normalno da ja koristim svoj blog za uljepšavanje istine o sebi. Mogla bih vas sada uvjeravati kako sam ja baš super i suptilno vam prezentirati neku pričicu koja to potkrijepljuje. Ali danas sam vam odlučila ispričati o svom najvećem strahu – onom od neuspjeha i načinu nošenja s njim – odustajanjem.
Odustajanje je moj način funkcioniranja. Odustala sam od boksa kada je postalo teško uklopiti ga u natrpan studentski raspored. Odustala sam od odlaska na studij u Kanadu, jer sam mislila da je teško otići tako daleko sa samo 18 godina. Digla sam ruke od veze s dečkom kojeg sam voljela kad su se pojavili problemi. Odustajem od međuljudskih odnosa kad se pojave nesuglasice s kojima mi je prezahtjevno nositi se.
Naravno, imam i ja neke uspjehe iza sebe koji su posljedica isključivo napornog rada. Postoje u mom životu te neke izvanredne situacije u kojima toliko silno želim nešto da se manijakalno trudim dok to ne ostvarim. U tim trenucima nema odustajanja, posustajanja i pogleda natrag. No, te situacije su iznimne, moje neodustajanje je toliko protivno svim oblicima zdravog razuma, a na kraju sam toliko umorna i iscrpljena da se idućih nekoliko mjeseci ili godina ne trudim apsolutno oko ničega.
Odlučna u namjeri da poradim na sebi, da se suočim da svojom manom i svojim strahom, nedavno sam počela trčati. Trčanje je teško. Za nekog tko se zadnji put ozbiljno bavio sportom prije skoro 10 godina, trčanje je ekstra teško. Svaki korak naprijed je borba sa samim sobom. It’s you against you, kaže stih iz kultnog soundtracka iz Rockya. Ako mene pitate, svaki sport je borba sa samim sobom, čak i boks. K vragu, pogotovo boks. Protivnici su tu samo da daju neki oblik svemu tome, ali ljudi su obično najsretniji kad pobijede sami sebe. Meni trčanje služi za pomicanje fizičkih i ponajviše psihičkih granica. Uzela sam stvar u kojoj sam daleko najlošija i odlučila se poboljšati u tome. Ako uspijem sebi dokazati da mogu otrčati xy kilometara u wz vremenu, imam kredibiliteta pred samom sobom da više nisam ona koja odustaje. U tom slučaju, neću odustati od bilo čega drugoga što naumim dotjerati do cilja.
Sve je to krenulo po planu. Nakon inicijalnog elana, euforije i dosta brzog napredovanja, pojavili su se i prvi problemi. Postalo mi je teško. Prije dva dana postalo je toliko teško da sam odustala. Tijelo mi je bilo teško, noge umorne, znoj se cijedio s mene i jednostavno sam stala. Shvaćam ja da postoje dobri, bolji i lošiji dani i da ne funkcioniramo svaki dan isto. Mogu se opravdavat pred samom sobom s nizom faktora, ali činjenica je da nisam uspjela otrčati zadanu kilometražu. Ipak, dosta teško se nosim s neuspjehom i to me dosta pogodilo. Moje tijelo je pobijedilo moj um.
No, kao što kaže moja prijateljica “Nisu to Olimpijske igre pa da moraš čekati 4 godine za iduću priliku, nego možeš probati već sutra”. Danas je novi dan. Nova prilika. Nema odustajanja. Odlučna sam u namjeri da ovog puta ne odustanem kada postane teško.