Oslobođeni su generali Gotovina i Markač, vijest je koja već danima bruji Hrvatskom. Važan je to događaj za sve Hrvate, a kao i za većinu važnih događaja, stvara se potreba da prepričavamo gdje smo se nalazili i što smo radili u trenutku kad smo doznali vijest.
Mene je vijest, ironično, zatekla u prostorijama Općinskog kaznenog suda u Zagrebu. Čekala sam u redu da izvadim potvrdu o nekažnjavanju koja mi je potrebna za dobivanje radne dozvole za Kanadu. Niži čovjek, crne kose, u ranim tridesetima stajao je u redu iza mene. Zadubljena u vlastite misli, nisam odmah shvatila o čemu se radi kad je počeo vikati “Oslobođeni su generali”. Izgrlili smo se taj čovjek i ja kao stari znanci, a onda sam ga upitala “Kanada?”, pokazujući na šalter za izdavanje potvrda ispred nas. On odmahne glavom. “Australija.”
Australija! Sjetila sam se odmah svoje drage prijateljice Marte, koja sigurno oduševljeno prati ove vijesti. Brzo sam izvadila iPhone iz torbe i na Viberu otipkala njezin broj u Sydneyu. “Jesi čula?”, upitala sam gotovo i prije nego se javila. “Javio mi je Matija već”, odgovorila je i dodala “znaš da je on na izvoru.” Matija je Martin i moj prijatelj s faksa, koji je otišao u Nizozemsku nakon što dvije godine nije mogao ovdje dobiti posao u struci. Razmijenile smo Marta i ja još par rečenica, uz dogovor da se čujemo čim uhvatimo malo više vremena.
A kad smo kod vremena, primijetila sam da se red, koji se ionako sporo kretao, sasvim prestao kretati. “Službenice” – uočio je gospodin Australija moj zbunjeni pogled – “otišle su iza da malo nazdrave. Znate, rat je gotov.” Ako je tako, neka popiju koju. Nije svaki dan kraj rata. A nama nezaposlenima se ionako nikamo ne žuri.
Osjetila sam iPhone kako vibrira. Majka. “Tek sam sad doznala”, vikala je uzbuđeno s druge strane slušalice. “Išla sam u dućan vratiti boce, a ostavila sam mobitel doma.” “Još nisi odustala od skupljanja tih boca?” “Pusti, pet kuna je pet kuna.” Naravno, pet kuna je pet kuna. To je jedan od onih aksioma kojima ne treba ispitivati istinitost. “Joj da”, uzviknula je majka taman kad sam joj se spremala poklopiti slušalicu, “nemoj zaboraviti otići po strica na aerodrom. Samo pazi, bit će ti zatvorena cesta danas zbog generala.”
Od silne euforije, gotovo sam zaboravila na strica koji nam dolazi iz Njemačke. Stric je u Njemačku otišao prije više od dvadeset godina, taman prije rata. Budući da sam ja bila vrlo mala kad je otišao, jedva sam ga poznavala. Ali ipak, bilo bi mi jako drago svaki put kad je došao i ne bih ga voljela ostaviti da čeka na aerodromu. Veselje što ću vidjeti strica nije umanjila ni činjenica što ću par sati morati čekati zaglavljena na velikogoričkoj, dok euforična masa bude pozdravljala generale.
“Oprostite na čekanju”, obratila mi se službenica, pred čijim sam se šalterom konačno uspjela naći. “Malo smo proslavili. Znate, nije da svaki dan oslobađaju generale.”
“Naravno”, odgovorila sam sa smješkom.
“Optužnica generalima bila je optužba svima nama”, dodala je.
“Znači li to da mi ne možete izdati potvrdu o nekažnjavanju?”, upitala sam zbunjeno.
“Ma ne, ne, to ja samo tako – figurativno”, odgovorila je još zbunjenije. “A za što Vam treba potvrda?”
“Za kanadsku vizu.”
“Onda se plaća 30 kuna. Jel imate biljege?”
Dala sam joj biljege i dobila sam potvrdu koju sam spremila u fascikl s ostalim dokumentima. Putem do aerodroma, dok sam čekala zaglavljena u koloni na jedinoj cesti koja iz Zagreba vodi do aerodroma, nazvala sam Martu u Australiju da joj opišem dio euforije. Pokupila sam strica i odvela ga k mami i tati, tako da svi zajedno proslavimo puštanje generala. Počastili smo se juhom iz vrećice i pečenim krumpirima.
Živjela Hrvatska.