Skip to content →

Naša mala portugalska avantura, dio zadnji

Zadnji dan u Lisabonu započeo je tmurno i kišovito. N i R su se uputili na medicinski kongres (ujedno i službeni razlog njihovog dolaska u Lisabon), a ja sam kratila vrijeme ispijajući kavu u Starbucksu. Kad su se T i njen muž probudili, pridružila sam im se u razgledu grada. Prvo smo obišli crkvu bez krova (zaboravila sam kako se točno zove).

Crkva je izgorila u požaru koji je uslijedio nakon razornog potresa. No, unatoč požaru, vanjski zidovi crkve ostali su sačuvani, iako je sve unutra (uključujući i krov) izgorilo. U jednom trenu su vlasti odlučile da se krov neće obnavljati i tako je ostalo do danas. Cijeli set izgleda poprilično zastrašujuće, kao iz američkih post-apokaliptičnih filmova.

Nakon obilaska crkve i nezaobilazne Ginginje malo smo šetali Alfamom i njenim uskim ulicama. Živopisno, šareno i siromašno prve su tri riječi koje mi padnu napamet kad se sjetim Alfame.

Kad su N i R završili s konferencijom, vratili smo se u centar grada i uputili u kulturni centar. Kulturni centar je izvana po ničemu posebna zgrada, uklopljena između ostalih sličnih zgrada. Predvorje je uređeno u arapskom stilu, a u njemu su obično degustacije i prodaja tradicionalnih portugalskih proizvoda: meda, cipela, džema od bundeve, keksa… Na prvom katu nalazi se ogromna sala, uređena u doba baroka (mislim da je iz baroka). Zlatne tapete na zidovima, velike slike, glomazni stakleni kičasti ukrasi na prvi dojam djeluju raskošno. No, sala nije već neko vrijeme renovirana, tako da se osjeti nagriz zuba vremena: tapete se ljuše, slike gube boju, a zavjese su prljave. To mi je po drugi put probudilo onaj sablazni osjećaj. Podsjetilo me na scenu iz američkih filmova, kad nađu neki naprasno napušten grad/zgradu/brod i sve je netaknuto, ali pohabano od proteklog vremena. Ja gledam previše filmova, zar ne?

Bilo kako bilo, ta sala je nekoć bila palača, pa kasino, a danas je restoran, upravo onaj u kojem smo mi odlučili ručati. Hrana nije skupa, ali nije ni nešto naročito fina.

U ugodnom društvu dočekali smo poslije podne, kada su se našem multikulturalno-multinacionalnom društvu priključile dvije sestre Slovenke. Dok smo sjedili tako uz čašicu razgovora i pića približavalo se vrijeme večere. Sjećate se simpatičnog Ljubomira iz prethodnih postova i njegovog bistroa? Večeru smo ovog puta bili rezervirali u Ljubomirovom drugom restoranu, gdje se jede fiksni slijed od 10 jela. Jela su uglavnom bazirana na ribi i morskim plodovima, iako ima i mesa. Jela u meniju se mijenjaju svakih mjesec-dva. Kombinacija okusa je presavršena, a dekoracija još ljepša. Ne mogu odolit a da s vama ne podijelim svih 10 slijedova.

1. Večera započinje čipsom od bakalara s dvije vrste umaka u bojama portugalske zastave.

2. Drugo hladno predjelo je tost sa srdelom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3. Nakon srdele slijedi carpaccio od lososa, sa šparogama i sorbetom.

 

 

 

 

 

 

 

4. Prvo toplo predjelo je Jakobova kapica s gljivama, maštovito servirana u zdjeli nalik školjci.

 

 

 

 

 

 

 

5. Drugo toplo predjelo je raviol punjen pačetinom i foie gras na kremi od nečeg finog (zaboravila sam od čega :) )

 

 

 

 

 

 

 

 

 

6. Prvo glavno jelo, meni i najfinije jelo je bakalar na mladom krumpiru s jajima.

 

 

 

 

 

 

 

7. Izmedu prvog i drugog glavnog jela poslužuje se krema od đumbira i limuna, koja služi kao čistač okusa.

8. Drugo glavno jelo je odojak sa složencem od celera. Kako i inače nisam fan svinjetine, ovo mi je bilo najmanje fino.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

9. Pred-desert je šumsko voće sa zabaione kremom

 

 

 

 

 

 

 

 

 

10. Završni desert je krema od guave i mascarponea, servirana u martini čaši

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Fina večera obilježila je moje zadnje sate u Lisabonu. Punog želuca, moja šarena ekipa se uputila na još jedno piće. Mene je već polako hvatala jeza od novih 5 sati na pariškom aerodromu, pa sam se uputila doma uhvatiti nekoliko sati sna. Lisabon je u petak navečer bio krcat. Grad je izgledao kao jedan veliki tulum na otvorenom. Cijeli tjedan smo se pitali gdje su ljudi u tom gradu, a u petak navečer smo skoro dobili odgovor. Naravno, zato ujutro kad sam ja kretala na aerodrom nije bilo nikog na ulici. Sneno smo se pozdravili grad i ja. Ja sam nakon toga krenula put oblake, a on je ostao spavati.

Published in putovanja

One Comment

Comments are closed.