Zadnja dva dana u Lisabonu bila su aktivna. Vrijeme nam se smilovalo, pa je nakon one kiše uslijedio divan, sunčan i topli dan. Odmah ujutro uputili smo se na tramvaj broj 28. Tramvajska linija 28 redovna je tramvajska linija u Lisabonu, ali kako vozi s jednog dijela grada na drugi, a pritom prolazi kroz staru gradsku jezgru, postala je jedno od turističkih must-see mjesta. Jedva smo ušli u tramvaj od gomile Japanaca koji su se već nagurali na polaznoj stanici.
Tramvaj nas je ostavio na drugom dijelu grada, a mi se odmah iznenadili kako je to finiji dio grada. Zgrade su novije, čitavih fasada, sa cvijećem na prozorima. Za razliku od sirotinjskog centra, ovo je izgledalo kao da tu živi srednji sloj, i to onaj malo bogatiji srednji sloj. U tom dijelu se nalazi i navodno najveći park u Lisabonu, po uređenju sličan zagrebačkom Maksimiru, ali ipak malo manji.
Nakon sunčanja u parku, ja sam odlučila otploviti rijeke Tejo na statuu Isusa Spasitelja (Cristo Rei). Moj prekoriječni pothvat počeo je tako da sam pogriješila stajalište broda. Ja sam došla u pristanište brodova, ali u tom pristaništu ne stoji brodovi za Cashilas (kamo sam trebala ići). Srećom, Portugalci su jako srdačni i pristupačni, pa mi je čuvar u pristaništu objasnio kud moram ići. Kad sam stigla u drugo pristanište, brod mi je taman pobjegao pred nosom. Brodovi idu svakih 20 minuta (ili 25, ne sjećam se više) tako da nije bio neki preveliki problem. No, prije polaska dočekalo me novo iznenađenje. Karta koju sam imala za brod nije vrijedila za taj brod. Inače, Lisabon je super prometno riješen. Tramvaji, busevi, podzemna i brod odvest će vas gdje god trebate doći. Ali sistem kupnje karata je nešto što nikako nisam uspjela shvatiti. Kupi se nekakva kartica koja se onda puni ili novcem ili pojedinačnim karta, ali kad se ta karta ubaci u aparat za nadoplatu, nigdje ne piše za što se točno kupuje karta.
No dobro, ukrcala sam se ja tako na brod, simpatični mali katamaran. Sama vožnja prijeko rijeke Tejo traje 10 minuta, a bus za posjet Kristu stoji odmah u luci. Sad slijedi preokret koji nipošto niste očekivali. Ako ste kojim slučajem u Lisabonu uspjeli kupiti valjanu kartu za bus, ta vam neće vrijediti u Cashillasu, jer je tu drugi prijevoznik. Karta košta 1.35 eura i mora se kupiti kod vozača. Kad sam vozaču dala novčanicu od 20 eura, počeo mi je nešto govoriti na portugalskom, pa sam zaključila da to znači da nema za uzvratiti. Nekako sam uspjela iskopati nešto kovanica i ući u bus.
Vožnja kroz Cashillas do vrha traje nekih 15 minuta. Taj dio Lisabona me podsjetio na Novi Zagreb: ne posebno lijep, jako izgrađen, pun zgrada u kojima žive ljude koji gravitiraju u centar na posao. Ili kako bi mi rekli: spavaonica. Kad sam konačno stigla na vrh, ostala sam bez daha. Dočekao me jedan od najljepših pogleda ikada. S vrha brda pruža se pogled na Atlantik, niz rijeku Tejo, na sami centar Lisabona i na gradove iza. Penjanje u sam spomenik košta 4 eura, a lift vozi na visinu od 110 metara Ono što me iznenadilo je nedostatak turista na statui. Sa mnom je gore bilo petero ljudi, a pošto sam ostala tamo preko sat vremena (jesam rekla da je pogled predivan?), u jednom trenutku sam ostala skroz sama. Neću puno davit s opisima, uživajte u slikama.
Kad sam se vratila u stari dio Lisabona, dečki i ja smo se uputili ponovno u Belem. Navratili smo na neozaobilazne Pasteis de Belem, a nakon toga krenuli u muzej suvremene umjetnosti da tamo kupimo suvenire. Zaključili smo da su tamo najmanje kičasti.
Po povratku iz Belema, stali smo na malom štandu popiti jednu Ginginju. Dok smo ispijali Ginginje, upoznali smo simaptičnog Portugalca koji je bio u društvu prijatelja iz Berlina, koji je rodom iz Sarajeva. U razgovoru s njima, Portugalac nam je ispričao kako je živio u valjda svim gradovima svijeta: od Lisabona, preko Pariza, do Montreala sve do Sydneya i nazad.
Kad smo već kod multinacionalnosti, nakon rakijice za okrijepu išli smo dočekati N-ovi prijateljicu T, Španjolku koja je upravo s mužem doletila iz Madrida. Svi skupa uputili smo se na večeru u neki restorančić koji je N iskopao iz nekog vodiča. U restoranu smo htjeli predjelo, ali nam je konobar ukazao da od pet ponuđenih predjela nemaju dva. Nadodao je da za glavno jelo imaju jednu ribu i jedno meso. Mi smo to protumačili kao da ima jednu vrstu ribe i jednu vrsta mesa i krenuli naručivat, da bi nam on zatim objasnio da ima jednu porciju ribe i jednu porciju mesa. Na kraju smo naručili sva jela koja su bila preostala, pa smo dijelili. Točka na i je bila kad je T naručila bocu vode, a konobar je rekao da mu je to posljednja boca. Nezaobilazni fado malo je popravio opći dojam restorana.
Nakon što smo sve pojeli i popili u restoranu, zakoračili smo polako prema zadnjem danu u Lisabonu…