Oprostite mi što sam večeras malo morbidna. Pokušavam sažeti sve što mi je na pameti a da to pritom ima formu.
Uvod bi se dao sažeti u jednu rečenicu: razmišljam o smrti. Razmišljam o tome koliko je život kratak i kako se lako prekine. U trenu. Jednog trenutka si tu, a već u idućem si dva metra pod zemljom. Kad se sjetim toga, najčešće počnem nekontrolirano plakati. Mali smo, beznačajni, krhki. Kao kršćanka, vjerujem u život poslije smrti. U nekom obliku. No, bez obzira kako “ono tamo” izgleda, činjenica je da ovo ovdje imamo samo jednom.
Baš zato što je ovo ovdje samo jednom i još je k tome kratko, trebamo to iskoristiti najbolje što možemo. Jeste li ikad razmišljali o stvarima koje želite napraviti prije smrti? Ja sam ugrubo skicirala svoju: proputovati svijet (opširno, ali recimo: Kina, južna Amerika, zapadna Amerika, sjeverna Afrika za početak), izdati knjigu, udati se, imati dijete. Skočiti padobranom, vidjeti Bowieja na koncertu, vidjeti utakmicu Real Madrid-Barcelona na Santiago Bernabeu. Istrčati polumaraton. Provozati se u z4 spuštenog krova, sa crvenim ružem i maramom oko lica.
Mislila sam da me strah smrti zato jer nisam napravila sve sa svoje liste. Mislila sam da me strah smrti jer nisam ostavila trag po kojem će me pamtiti. Nisam napisala knjigu koja će se čitati za hladnih zimskih za koju će se govoriti “kako je dobro pisala ova Maggie”. Nisam napisala komad koda koji će me lansirati u zvijezde i donijeti bogatsvo i slavu. Ili samo bogatstvo. Moje ime nije u nikakvom imeniku VIP osoba. Moje ime neće se spominjati generacijama nakon mene.
Smrt oca jednog od mojih najboljih prijatelja bacila mi je sasvim drugog svjetlo na stanje stvari. Povodom njegove smrti, izrečene su mnoge hvale na temelju njegove karijere. Cijenili su ga prijatelji, suradnici, kolege, poznanici, pa čak protivnici. Ipak, jedna stvar koja se ovih dana spominje čečće od ostalih glasi otprilike: “Bio je divan čovjek. pamtit ćemo ga po njegovom entuzijazmu, energiji, optimizimu”. Uvijek nasmijan kakav je i bio, to je i jedino po čemu ga treba pamtiti.
I to je ujedno i jedino po čemu ja želim da me pamte. Ne želim da se o meni priča kao o maloj Maggie koja je dobro pisala. Ili o Maji koja je bila jebačka programerka. Želim da se o meni priča kao osobi koja je zračila energijom, s kojom se bilo divno družiti. Duhovita, pametna, pravo nadahnuće za druge. A to još nisam postigla. I zato me strah.
Opterećena brigama svakodnevice (jer ipak svaki dan živimo kao da još imamo sutra, rijetko kad kao da nam je posljednji), zaboravila sam se smijati. Zaboravila sam voljeti. Zaboravila sam pisati. Zaboravila sam slušati. Nisam imala dovoljno razumijevanja za prijatelje i bila previše osorna prema poznanicima. Bila sam sebična i škrta. Svojim negativnim stavovima širila sam pesimiziam među ljudima. I zato mi je žao. Stoga, na onu listu od maloprije dodajem “Smijati se. Radovati se sitnicima. Uživati. Plakati. Voljeti. Davati. Pomagati.” Dodajem “Živjeti”.