Yours is the cloth, mine is the hand that sews time

Zanimljivo je kojom brzinom se stvari u životu mijenjanju. Plovimo svojom mirnom rijekom, samo jedan mali brodić od stotina, gledamo prema horizontu i držimo kormilo ravno. A onda, puf. Neki nemili događaj zabije se u naš brodić, razbije nas na tisuće komadića i izbaci iz korita. Samo tako. U djeliću sekunde.
Jednu sekundu ste najsretnije dijete na svijetu, drugu pak trudna djevojka bez krova nad glavom i kune u džepu. Jednog trenutka postojite samo vas dvoje, muzika i plesni podij, u idućem trenu njega više nema. Jedne subote ujutro kupite najveći krevet koji postoji, a u nedjelju ga više nemate s kim dijeliti. Jedno umorno poslije podne pričate s njim, jedete lješnjake i smijete se, a sekundu kasnije njegove otrovne riječi pogađaju vas poput bodeža. Jednog kišnog jutra kontemplirate o karijeri koju namjeravate izgraditi, skijanju na koje trebate otići i New Yorku kojeg trebate posjetiti. Te iste kišne večeri saznate da vam prijeti otkaz.
I što radimo? Kako se pripremamo na nemile događaje koji nam se odjednom nađu na putu? Možemo li se uopće pripremiti? Kažu da što nas ne ubije, to nas ojača. Naučimo li nešto iz prethodnih događaja i razočaranja? Naučimo li graditi čvršće brodove ili svaki put iznova doživimo brodolom?
Autorica je ostala zatečena ovim pitanjima. Očito nemamo dovoljno saznanja za predvidjeti kada će se određeni događaj dogoditi. Teško možemo predvidjeti i posljedice tog događaja na naše živote. Očito se ne možemo odreći uživanja u lijepim stvarima iz straha da će im doći kraj. Možda ono što bismo trebali naučiti jest kako da reagiramo na navedene događaje. Možda bismo trebali prilagoditi svoje reakcije tako da njima najmanje povrijedimo sebe i svoju okolinu. Trebamo li se kod svakog takvog događaja zapitati “is this the end or just the beginning”?