Tog jutra bila sam opijena euforijom. Sve oko mene bilo je stvarno, ali s primjesom nečeg nestvarnog. U izmaglici. Baš kao kad pijan percipiraš svijet oko sebe. Moj prvi službeni put. I to odmah u San Francisco. Dok sam se vozila u taksiju prema aerodromu, moja uzbuđenost dosegnula je vrhunac. Na radiju je sviralo I Travel od Simple Mindsa. Mislila sam da će mi srce iskočiti iz prsa. A onda me naglo prizemljio pogled na sat.
– Kovač, kasniš.
– Znam, Šefe, oprostite, taksi je kasnio… ja…
– Ne zanimaju me isprike – sasjekao me usred rečenice koja je zaista i trebala donijeti ispriku. – Imaš putovnicu i vizu?
– Imam, naravno.
– Laptop?
– Da. Hoćemo krenuti na… – htjela sam dodati check-in, ali opet me prekinuo.
– Pobogu, kako si se to obukla?! U tome misliš putovati?!
Instinktivno, prvo sam pomislila da sam od silnog uzbuđenja zaboravila obući hlače, ili neki drugi krucijalni odjevni predmet. Pogled mi je ubrzano prešao od žute polo majice preko dizajnerskih uskih traperica do bijelih tenisica. Bijela vesta uredno mi je stajala prebačena preko ruke. Sve je bilo tu. Nigdje čak ni mrlje.
– Nešto ne valja s odjećom? – upitala sam za svaki slučaj.
– Nešto?! Izgledaš kao da ideš na popodnevnu kavu sa svojim kokošima, olajavat poštene ljude njima iza leđa. Ovo je poslovni put, Kovač. Posao. Prezentacija. Odijelo. Stav. Poslovni partneri se ne stvaraju u trapericama i tenisicama.
– Razumijem, samo sam mislila da u avionu nećemo baš stvarati kontakte i da nije bitno kako sam obučena.
– Kovač, ne plaćam te da misliš nego da budeš lijepa. Imaš li nešto u toj torbi u što se možeš presvući? – glavom je pokazivao na moj crveni kofer.
– Imam odjeću za sastanke, ali mi je nekako glupo sad presvlačiti se. Već smo ionako na knap s vremenom, a i izgužvat ću odjeću u 12-satnom letu…
– Koji je problem s vama mladima? Znaš li ti koliko sam ja vremena, truda i novaca uložio u ovu firmu? Imaš li pojma? Misliš li da ću dopustiti da sve sad propadne zbog jedne balavice koja izgleda kao da je upravo došla s igranja gumi gumija s prijateljicama? Misliš da ću ti dopustiti da mi otjeraš kupce svojim kiki bojama?
Primijetila sam kako se na nama zaustavljaju znatiželjni pogledi okolnih prolaznika. Svrha puta u Ameriku bilo je finaliziranje dogovora i potpisivanje ugovora s važnim kupcima. Partnerstvo s njima donijet će veliki novac i ugled našoj firmi. Zato sam se ekstra pripremila. Znala sam sve o njihovoj firmi. Znala sam sve o našoj firmi. Nisu mogli reći ništa na što nisam imala spreman odgovor. Imala sam pripremljen čak i prokleti kostim, tamnoplavi satenski, i uz to bijelu košulju. Shvaćala sam važnost odijevanja u poslovnim prezentacijama. Samo nisam shvaćala kako moja žuta majica može uzrokovati raspad firme. Ali dobro sam shvaćala da bi daljnje inzistiranje na temi značilo ne samo kraj ovog putovanja, nego i kraj moje karijere. Začula sam njegov glas.
– Onda? Hoćeš li se presvući više ili ćeš samo stajati tu i buljiti u mene?
Oči su mi se napunile suzama dok sam se posramljeno okretala prema wc-u, vukući za sobom svoj crveni kovčeg.