Danas sam pročitala u novinama da novoizabrana hrvatska Vlada podiže porez na plaće iznad 6000kn, uz komentar premijera “udaramo na srednji sloj”. Ono što me smeta u cijeloj priči jest kako su uspjeli zaključiti da građani s plaćom iznad 6 tisuća kuna spadaju u srednji sloj. Čini mi se da je naša Vlada nekim statistikama uspjela doći do nekakve prosječne hrvatske plaće, ali da su skroz smetnuli s uma prosječne hrvatske troškove.
Prije samog uvoda moram napomenuti da nemam nikakvo formalno niti neformalno obrazovanje iz ekonomije. Imali smo na faksu nekakav predmet sa zaokruživanjem nekakvih odgovora, nekakav uvod u ekonomiju. Sve što mi je preostalo u sjećanju od tog predmeta je zakon ponude i potražnje, te pojam “nevidljive ruke” koja upravlja tržištem. Zato se neću praviti ekonomoski stručnjak ovdje i neću pokušati ponuditi rješenje za krizu hrvatskog gospodarstva. Pokušat ću samo jednostavnim matematičkim operacijama pokazati problematiku u računu naše Vlade. Jer za razliku od ekonomije, matematika je područje u kojem sam prilično dobra.
Dakle, 6000 kn je prag za srednju klasu, sudeći po našoj Vladi. Mi smo oni koji dobro žive. Što sve prosječan čovjek, čovjek “srednje klase” treba za život?
Prvo i osnovno je stambeni prostor. Ne želim uopće ulaziti u ovaj izopačeni sustav vrijednosti u kojem je stambeni prostor postao luskuz, umjesto osnovna potreba, a ljudi sa stanovima bogataši umjesto normalni ljudi. Mlad, zaposlen čovjek koji ne želi sa 30 godina živjet s roditeljima odlučuje se najčešće za jednu od dvije solucije: podstanarstvo ili kredit. Po cijenama najamnina u Zagrebu, za jedan omanji stan potrebno je izdvojiti 2000kn mjesečno. Za ratu kredita je ovo poprilično optimistično, a i cijene najamnina su nerijetko veće, no za ovaj pojednostavljeni slučaj uzmimo da je 2000kn dovoljno. Na stan idu režije. Pod režije računam i mobitel i Internet, koji su danas već postali dio standarda. Računam i onih šugavih 130kn koje plaćam za dopunsko zdravstveno osiguranje, jer onih 2000kn od brutto plaće koje plaćam za obavezno nisu dovoljni ni da Voltaren dobijem bez nadoplate. U mom slučaju to ispada 1000kn, u zimskim mjesecima kad se troši više plina i do 1200kn.
Druga osnovna potreba je hrana. Sad kad gledam, to je u stvari trebala biti prva, ali nemam volje prepravljat. Recimo da u blizini firme imamo negdje za pojest ručak za 30kn dnevno. 5 radnih dana u tjednu, 4 radna tjedna, ispadne 600kn. Recimo i da svaki dan doručkujemo (kruh, mlijeko i neki namaz) za 10kn, dodajemo još 300kn. Naravno, tu su ručkovi još vikendom. Recimo da vikendom kuhamo doma, pa ispadne 20kn ručak umjesto prijašnjih 30. 2 dana vikenda, 4 vikenda u mjesecu, 160kn. Ukupan račun za hranu iznosi preko 1000kn, u zaista idealnom slučaju.
Treće na listi je kozmetika. Pod kozmetika mislim sve što je potrebno za higijenu – šampon za kosu, gel za tuširanje, higijenski ulošci, sredstva za čišćenje, prašak za veš, deterdžent za suđe itd. Žene će ovdje još uračunat i šminku, pa je ovo zasigurno kategorija u kojoj će doći do najvećeg nesrazmjera u troškovima muškarca i žene. Dodajmo još i lijekove. Pod lijekovi ne mislim ništa za kronične bolesnike, već najobičnije pastile za grlo, aspirini, voltareni, i slično. U mom slučaju, lijekovi i kozmetika ispada oko 400kn mjesečno. Rekao mi je neki dan kolega da po nekim statistikama muškarci troše 40% manje na kozmetiku od žena, pa recimo da prosječan muškarac na to troši 240kn.
Prijevoz. Ako ste zaposleni i putujete svaki dan do posla, izdatak za prijevoz je neophodan. 300kn je cijena mjesečne karte za javni prijevoz (još uvijek ako se ne varam) i to je svakako najjeftinija varijanta. Osobno smatram da je auto isto potreba, a ne luksuz. Ne mislim to jer sam lijena odlijepiti dupe od kauča, već jer je javni prijevoz posve neučinkovit. Ja rađe dam 200-tinjak kn više za benzin i uštedim si živaca i vremena za put. Dakle, trošak benzina na mom auto je 450kn/tank (bio prije nedavnog poskupljenja), a stvarno sam sretna ako izdržim cijeli mjesec samo s jednim rezervoarom. Troškove održavanja auta uopće neću ubrajat u ovu računicu, jer bi odmah probila plafon od 6 tisuća.
Nakon 8-satnog radnog dana (koji se nerijetko pretvori u 9 ili 10-satni) čovjek se mora malo opustiti. Dio novaca od mjesečne plaće svakko odlazi na izlazke. Pod “izlasci” ne mislim na izlazak u neki klub i kupovinu boce Jacka od 700kn (iako me baš zanima u koji porezni razred spadaju ovi koji tako rade). Meni izlazak znači odlazak na kavu s frendicom i pokoje kino. I to me košta oko 200kn mjesečno.
Još jedna bitna stavka u troškovima su tzv. “nepredviđeni troškovi”. To je u mom slučaju gotovo svaki mjesec fiksni iznos, ali se troši svaki mjesec na različitu stvar. Bratov rođendan, svadba od kolege, popravak računala, kontaktne leće… svaki mjesec potreban je neki sitni dodatni izdatak koji je otprilike 300kn.
Da sumiramo sve zasad:
2000kn stan
1000kn režije
1000kn hrana
400(240)kn kozmetika+ljekovi
300kn prijevoz
200kn izlasci
300kn ostalo
——————-
5200 (5040) kn
Već smo blizu brojke od 6 tisuća. U navedenoj računici nisam uopće navela odjeću i obuću, niti nikakve hobije (teretanu npr.) Ako još to uračunamo, suma već premašuje 6 tisuća.
Dakle, 6 imamo, 6 potrošimo. Na kraju mjeseca ne uspijevamo ništa uštedit. Štedit se može za puno stvari, npr. za ljetovanje, nepredviđenu operaciju (znate onu kletvu “ne dao ti Bog da budeš bolestan u Hrvatskoj?”), ili štedimo jer jednostavno ne volimo onaj osjećaj sigurnosti i činjenicu da na računu nemamo same nule.
Ako prosječan radni čovjek “srednje klase” radi svaki dan, zarađuje pošteno svoj kruh, troši na stvari koje mi trebaju i na kraju mjeseca je na nuli, jel baš on onaj koji mora snositi najveći teret za izvlačenje Hrvatske iz krize? Ako smo na kraju mjeseca na nuli, uza sva primanja i troškove, spadamo li zaista u građanje “srednjeg sloja”?
Neki su mi danas na moje pitanje odgovorili protupitanjem “Jel bi teret trebale snosit sirote prodavačice koje rade za 2500-3000kn?”. Da pojasnim – ja smatram da nitko ne bi trebao radit za 2500kn, i da to nije rad, već čisto ropstvo. No isto tako, moj jako drag prijatelj je u jednom odvjetničkom uredu nakon završenog Pravnog fakulteta počeo raditi za 3500kn, ne puno više nego sirote tete prodavačice imaju. Tema za zasebni post bi mogla biti koliko puta su me te “sirote tete prodavačice” pokušale prevariti. Pokušale, jer kao što rekoh, dobra sam u matematici. Ako 1kg sira košta 97.87 kn, onda 1.206 dkg tog istog sira košta 11.8 kn, a ne 13.5kn kao što teta tvrdi.
Dio kojeg svi prešućuju i ne zamijećuju je, čini mi se, siva ekonomija. Ovaj izraz nisam sigurna dal znači ono što mislim da bi trebalo značiti, pa ću pojasniti. Mislim na isplaćivanje plaća “na ruke”. Računica je jednostavna (čak i za one koji nisu dobri s matematikom): poslodavac zaposli radnika, prijavi ga na 5 tisuća kuna, a radniku isplaćuje još 5 tisuća kuna na ruke. Poslodavci ucijenjuju radnike “ili ćemo ti isplaćivat više na crno, ili ćemo ti isplaćivat manje legalno”. Većina radnika pristane na ovo, a i zašto ne bi? Novci su novci, a država nas ionako krade na svakom koraku. Poslodavac zauzvrat plaća manje namete, radnik na kraju mjeseca dobije više, a po odluci nove Vlade niti ne prelazi prag za veće oporezivanje. Win-win situacija za sve. Osim za državu, koja gubi. I za onih par tisuća običnih radnih ljudi “srednjeg sloja” koji moraju popuniti rupe u kasi.
Znam nekoliko firmi koje primijenjuju taj sustav isplate. Znam ljude koji imaju plaću gotovo 20k kn, a prijavljeni su na 6. Koliko država gubi svaki mjesec njihovim radom? Računajte.
I sama sam radila u jednoj takvoj firmi. I moram vam reći da sa sustavom “ili veća plaća na crno ili manja legalno” sam imala osjetno manju plaću nego sada, gdje je svaka lipa legalno prijavljena. I zato dame i gospodo, ako će mojih 90kn pomoći izlasku Hrvastke iz krize, uzmite ih. Ali mi prije toga odgovorite na jedno pitanje: Zašto svi zatvaraju oči na takve malverzacije s plaćama?!
Badlands, you gotta live it every day
Let the broken hearts stand
As the price you’ve gotta pay