Sjedila je tako sama, gledajući kako kiša pada u daljini. Bio je ovo još samo jedan u nizu njenih solo odmora. Nije vise primjećivala zabrinute poglede, niti podrugljive poglede, niti zavidne poglede. Samo je sjedila tako, jedne svibanjske večeri u jednom opatijskom kaficu. Isto tako, nije ni primijetila da se kafić napunio zbog kiše koja je ljevala vani.
– Können wir hier sitzen? – začula je glas ispred sebe.
Trebalo joj je nekoliko sekundi da se trgne. Glas je pripadao starijem gospodinu, blizu 70te po njenoj skromnoj procjeni. Pored njega stajala je gospođa sličnih godina, vjerojatno mu supruga. Desno od nje, stajao je još jedan par, pomalo slična kopija originla, stariji gospodin i supruga. Svi četvero su bili rumeni u licu, odavajući dojam da su daleko od prve pive.
– Možda će bliže sedamdesetoj moji prijatelji imati vremena putovati sa mnom – pomislila je dok je gestom pokazivala na četiri slobodne stolice preko puta njene.
– Možda ću jednog dana imati ovo što oni imaju; smijeh i pivu.
Mučila ju je misao treba li sada otići. Stranci su došli ovdje, jasno zauzevši teritorij. Ali ona je bila ovdje prva, a osim toga – imala je još pola šalice vina u čaši.
– So, was machen Sie hier? – obratio joj se stariji Njemac broj 1. Sasvim je jasno da je iz generacije koja ne priča engleski; iste one, koja je u nekom trenu očekivala da svi pričaju njemački. Srećom po gospodina, ona je zaista i pričala. Barem donekle. Odgovorila mu je najbolje kako je znala na tom jeziku kojeg je teško savladavala. Objasnila je da je došla na kratki odmor; predah nakon napornog radnog perioda.
Njemci su na to nastavili da su iz okolice Frankfurta, da svake godine dolaze u Hrvatsku, i to tako da putuju od sjevera prema jugu. Jedan auto, četvero ljudi, nekoliko desetaka mjesta na hrvatskoj obali, bezbroj avantura.
Klimala je u znak razumijevanja, ali nije puno pričala. Djelomično zato jer joj je njemački težak. Djelomično zato jer se bojala šta bi im rekla. Rekla bi im da već godinama putuje sama. Ok, ne baš sasvim sama – uz nju je najčešće njezin vjerni pratioc, koji je, ironično, isto Njemac. Plavi je i dodijeljeno mu je ime Hans. Hans se ne odaziva na to ime, ali Hans se ne odaziva niti na jedno ime. Odaziva se samo na ključ koji ga pokreće.
Da zna pričati njemački, rekla bi im o Hansu. Rekla bi im i da radi previše. Rekla bi im i da trči previše. Rekla bi im da ju muče financije, prijateljstva i neuspjele ljubavi. Rekla bi im da joj je bijeg na more zapravo bijeg od problema.
Svašta bi im rekla – ali ne zna njemački ipak tako dobro. Večeras će slušati. Jer možda je večeras nenadano dobila upravo ono što joj fali – smijeh i pivu.