Vesela noć. Pivica. Društvo. Kobasice. Tamburaši. Pjeva se. Gdje je put ka sreći, ori se u tamburaškoj izvedbi. To je ok. Ipak je Bare iz Vinkovaca. Ekipa pjeva. Lagano cupka. “Samo živi samo budi, svi odgovori doći će sami. Samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami“. Wohooo. Narod plješće. “Pauza”, zadere se jedan od tamburaša. Odlično. Vrijeme za predahnut.
Sjeli smo. Treba popit pivu. “Kono..”, zaustim. “Ovo će biti dobra noć predosjećam“, prekine me kreštanje iz zvučnika. Ne mogavši nastaviti rečenicu, upućujem zbunjen pogled preko puta stola. Frend primjećuje, ali ne uzvraća pogledom niti grimasom. Uzvraća osmijehom. “Pojasni se, molim te”, vičem u njega pokušavajući nadglasati kriku iz zvučnika i razujarenu masu koja uglas pjeva noćni klub, i svi smo tu.
“Jednog dana ćeš razumijeti zašto ta stvar zaslužuje poštovanje”, odgovara mi sa smiješkom.
“Razumijem već i sada. Hrvatska glazbena scena dosegla je dno. Ta je pjesma genijalna jer je to dno. Dno nakon kojeg stvari mogu ići samo nabolje”, odgovaram zamišljeno. “Johnny, vrati se”.
“E, a ja stvari vidim malo drugačije”, uzvraća mi frend. “Pogotovo ako pogledaš spot.”
“Jel to onaj di ona pleše u donjem rublju?”
“Eee, taj. Uglavnom, Brad Pitt konačno uvodi i potvrđuje ono čemu stremimo – da zanemarimo sve dobro što imamo i uzmemo najgore od istoka, i zapada, i sjevera. Paralela: bolonjski proces, kapitalizam, cajke. A Brad Pitt prvi put to uvodi i u muzici. Naime, noćni klub i svi smo tu – naspram in da clab, wave your hands. A tek onaj preludij kao cajka – to je zapravo IMITACIJA cajke irskom muzikom.”
“Naravno. To mi je jasno. Iskopiraj sve što se može kopirati i imaš ljetni hit”, uzvraćam.
“Spot napokon sadrži erotiku, a ne pornografiju. I nekoliko plesača u masovnim scenama. E sad. Kad malo pogledaš srpsku Scenu, onda je ova naša prema tome jedan goli pimpekić. Jelena Veljača vs SEKA ALEKSIĆ npr. Jelena veljača? Za kog je to namijenjeno?”, nastavlja on svoju elaboraciju.
“Veljača?”, upitam ja. “Kakve ona veze ima s ovime? Ona je glumica?”
“Ma je “glumica”, i “redateljica”, i “producentica”, i “pjevačica”, i “scenaristica” i sve ostalo. Al Seka je zvijezda. Vidi kod nas: Alka Vujica, Jelena Veljača, Antonija Šola (gdje je srce tu je dom) i slično. I ja pozdravljam Sevkin odmak prema zvjezdanom statusu istoka i zapada. A što se same rvacke estrade tiče – kaki narod, taka vlast. I taka estrada. Izgleda da pasa snimiš kako sere, i kažeš da naš sere glasnije nego susjedov, to bi pojelo top listu. Uf.”, uspuhao se. “U svakom slučaju, Brad Pitt promovira pristup životu koji si svatko treba moći dopustiti, i tako si olakšati razumijevanje svakodnevice.”
“To je u redu. Ali svejedno ne razumijem baš…”
“Što?”
“Kako bi si time olakšali razumijevanje svakodnevice?”, pitam.
“Zato što ovako, dok slušaš npr. Azru, čudiš se kako je moguće da imamo vlast kakvu imamo. I da to ljudi ne razumiju. Onda ideš, gledaš. Pičke. Jebače. U bemveima s jedva 18, kako na stolovima jebavaju ove pičke, uz Rozgu i Sevku. Onda ti postane jasno što je ZAPRAVO uzrok. Uzrok je to što je za, osim tebe i mene i još 2-3 pismena, da ne kažem pametna, globalni doseg noćni klub i svi smo tu, kao i žena majka kraljica. Dakle: don’t blame Jaca, don’t blame anyone. To je kao da vičeš na invalida jer ne može trčati. Uf, zanio sam se.”
“Bome jesi. Ali i dalje ne razumijem. Kakve sad veze ima Azra sa Severinom?”, upitam pomalo zbunjena.
“Ima veze. Jer 1% sluša Azru, 99% severinu”, odgovara.
“Ja živim u uvjerenju da SVI vole Azru”, pokušavam doći do riječi.
“A 0,5% razumije Azru. A jedva 12% RAZUMIJE Severinu, a kamoli nešto više”, nastavlja on mirno.
“Želiš reći da je Severina genijalna jer odražava stanje u društvu?”, pitam opet.
“Želim reći da je genijalna jer daje kmetovima točno ono što traže. Masno to naplaćuje, i ruga se svima. Al ono – RUGA. Zapravo mislim da je pametnija od 96% naroda. I sposobnija od 99%.”
“Isto ko i ona Nives Celzijus”, ubacujem ja. “Svima se smije u facu. I naplaćuje svoje sise.”
“A ovi svi neke jadikovke, zgražavanje, moraliziranje. A društvo se sastoji kurva do kurve. Al svi prodikuju. Ova im se ruga, pokazuje sise, i ruga im se još više.”
“To je to”, slažem se i ustajem.
Popraćen mojom gestom, ustaje i on. Sreću te večeri potražili smo u susjednom šatoru. U šatoru bez puno buke gdje je priprost čovjek na akustičnoj gitari izvodio hitove moja dva najdraža Johnnya: Casha i Štulića. Balkane, Balkane, Balkane moj. Budi mi silan i dobro mi stoj.