New Year’s Day

Tri dana su prošla otkako smo zakoračili u novu godinu. Mamurluk je skoro nestao, podočnjaci su gotovo neprimjetni, a apetit tik od punog kapaciteta. Sistem se boota nakon reseta i još malo pa će biti skroz funkcionalan.

Novogodišnja noć, koliko god iscprljujuća, luda, pijana i neponovljiva bila, naučila me tri važne lekcije. Nisu to nikakve novotkrivene mudrosti,  već samo stvari kojih se dobro s vremena na vrijeme podsjetiti. Krenimo redom.

Lekcija 1
Kako se “najluđa noć u godini” približavala, neki planovi su mi se izjalovili. Drugi pak, za koje sam se nadala da će se realizirati nisu došli ni blizu tome. I tako sam, po ne znam koji put, nekoliko dana prije stare godine ostala bez planova za doček. Moj dragi prijatelj, kojeg nisam vidjela točno godinu dana (od prošle Nove godine), zvao me i rekao da oni idu u jedan restoran/klub u kojem je organizirani doček. Više od loše muzike, jeftinog vina i nedostatka hrane mučila me činjenica da je klub točno preko puta mog ureda. Posao, kuća, birtija – sve mi se to u zadnje vrijeme odvija u radijusu od 500m, i htjela sam se maknuti, barem malo. No, alternative su se pokazale još gore od originalne ideje. Nakon što sam eliminirala “otići u Beograd sama”, “odletjeti u Ameriku i dočekati s frendovima u Bostonu”, “skočiti bungee točno u ponoć i umrijeti od infarkta” i još par suludih ideja, zaključila sam da se svaki party u Zagrebu svodi skoro na isto. Ono po čemu se međusobno razlikuju su ljudi s kojima smo tamo. Nije bitno gdje si, nego s kim si.

Lekcija 2
Tulum, unatoč mom početnom grintanju uopće nije bio loš. Ambijent je bio ugodan, vino nije bilo prejeftino, glazba je (barem do ponoći) bila slušljiva, a nismo se ni potukli oko zadnje šnite mortadele. Nekoliko minuta prije ponoći izašli smo van, na cestu. Nemoguće je bilo ne primjetiti veliki, masivni, stakleni neboder, koji se nalazio samo nekoliko metara ispred nas i blokirao više-manje sve ostalo u vidokrugu. U tom trenutku opet sam počela kukati. “Dočekat ću novu s pogledom na ured i male Kineze iz Mr. Chena koji pucaju vatromet, nja nja, nja nja”. Frend me tada (umjesto da mi opali šamar) zarotirao za 90 stupnjeva, okrenuo me prema cesti koja gleda na zapad i dodao: “Pusti sadašnjost. Gledaj tamo. Tamo je zapad. Tamo je budućnost.”
I tako je naučena lekcija broj dva i to upravo ona koju najčešće volim zaboraviti: Samo malena promjena perspektive gledanja mijenja cijelu sliku onoga što je ispred nas.

Lekcija 3
Kako je slavlje prošlo, šljokice se skinule s lica, a crvene štikle zamijenile dosadnim crnim čizmama, došlo je vrijeme za vratiti se natrag u svakodnevicu. To naravno neminovno uključuje i moj ured u velikoj, staklenoj, već toliko puta spomenutoj zgradi. Kad sam kolegi prepričavala kako sam Novu dočekala ispred ureda, s pogledom na vatromet koji nam je priredila skupina Kineza iz lokalnog restorana, on je samo dodao: “Moglo je biti gore. Mogla si biti u uredu, bez Kineza i bez vatrometa.” Iako inače ne zagovaram “nikad nije tako loše da ne bi moglo biti gore” stil razmišljanja, ta je rečenica nosila toliko mnogo istine u sebi, da je se zaista bilo dobro podsjetiti.

S naučenim lekcijama, odlučna da svako razmišljanje odsad okrećem na ono pozitivno, hrabro krećem u novu godinu, za koju ne sumnjam da će biti puna izazova.
Sretna nova godina svima, da mi (p)ostanete dobri, lijepi i pametni!