Jučer mi se dogodila smiješna scena. Uletavam u ured nakon ručka, tijekom kojeg sam nehotice čula izjavu naše HR djevojke o tome kako ćemo dobiti službeni memo s dress codom. Ured je pun programera, koji sjede u svojim laganim ljetnim hlačama i kariranim košuljama, sa slušalicama na ušima, zadubljeno gledajući svoj monitor, ne primjećuju uopće da se u sobi dogodila promjena.
Uzviknem:
– Hej dečki, dobit ćemo i službeni dress code.
Filtirajući ključnu riječ, kolega skida slušalice i ushićeno viče:
– Kod! Kakav kod?!
Drugi pljesne:
– Dres kod! Jel to neki novi agilni development? Čiji je to kod? Jel open source?
– Dečki, smirite se – morala sam im ubiti entuzijazam – nije kod, već code. Dress code. Pravila odijevanja.
Spomenuti dvojac polako je sjedao na svoja mjesta, tužnih izraza lica.
– Što ti to znači? – upita prvi – Da ću ja morat nosit odijela?
– Odijelo? – zbunjeno pita drugi – Jel to ono što sam jednom nosio u svatove? Onako, sivo, u dva dijela?
– Ma nije sivo, već crno – uplete se u priču i treći kolega. – Imaju ti to firme tako, pravila što smiješ, a što ne smiješ obuć.
– Bezveze – kaže onaj prvotni – neće mi valjda reć da ne smijem nosit svoju Futurama majicu?
Šok i nevjerica zavladali su našim malim uredom. Sve nas je mučilo ista stvar: pravila lijepog odijevanja i što ćemo s njima?
Odjeća je, više nego što to ljudi žele priznati, važna. Ona nam prvenstveno pomaže da se osjećamo udobno, da prikrijemo pokoji tjelesni nedostatak ili iskažemo koju vrlinu, te naposljetku, da kroz nju izrazimo sebe. Odabirom odjeće otkrivamo puno više o svom karakteru nego što smo toga svjesni. Ljudi koji odjenu “prvu stvar koja im se nađe pod rukom”, površni su, ne mare za sitnice i teško se temeljito posvete “svakodnevnim stvarima”. Ljudi koji ormar prepune velikim količinama jeftine robe priznat će vam i sami da preferiraju kvanitetu nad kvalitetom, te da se taj njihov odabir prenosi i na druge aspekte života (seksualni npr). Oni koji se pak odluče za kupnju jednog komada skuplje robe, kojeg zatim paze i čuvaju, poručuju nam “I’m a keeper”.
Situacije i događaji uvjetuju nam što ćemo odjenut. Odjeća za popodnevnu kavu u gradu ne može biti ista onoj koju nosimo na posao. Odjeća za posao pak ne može biti ista onoj za večernji izlazak. Postajalo je vrijeme kad su dva para traperica i nekoliko majica bili dostatni za cijelu lepezu događaja i društvenih interakcija, a uvijek bi se smatrali prihvatljivima. To doba se zvalo adolescencija. Dočarat ću ovo rečenicom koju sam nedavno pročitala negdje na bespućima Internetima: “The first sign of being a grown-up is that jeans and t-shirt are considered underdressed”.
Svijet bi bio puno ljepše mjesto kad bi ljudi prihvatili ovu činjenicu i počeli se odjevati u skladu s godinama i prikladno situacijia. To ne znači nužno trošenje enormnih količina novaca na odjeću ili provođenje beskonačnih sati pred ormarom u nadi pronalaska idealne majice. Jednostavno, to znači isplanirati vrijeme i budžet tako da se uklope u okvira života koje smo si postavili. Vrijeme beskonačnih sloboda i neobaveznog uživanja u životu je iza nas; odrastanje je započelo i ne pita jesmo li spremni.
Ono što mene osobno muči s dress code-om u firmama jest da su to pravila. Propisani set “ovo smiješ, ovo ne smiješ”, napisan u nekom uredu, zapakiran u lijepe dokumente s logotipom firme. Buntovnik bez razloga u meni ne voli kad mu se nešto nameće. Ne voli kad mu netko određuje kako se mora odijevati, jer smatra da je dovoljno samosvjestan da to zna i sam prepoznati.
Dress code mi budi previše onaj socijalistički prizvuk u kojem svi nosimo istu plavu kutu i nitko nema pravo barem malo odstupiti iz mase.
Pesma se ori, mladi radnici. Čelična jutra, hitam fabrici.
u jednoj firmi imaju casual friday ali samo za ‘obične’ radnike voditelji moraju i tada nositi odijelo, košulju i kravatu.
Često taj dress code se ne primjenjuje striktno ali kad neki projekt zagusti ili je situacija onda se odjednom i to počne gledati i paziti…. to su situacije da se zapitaš koji kurac sad odjednom je to toliko bitno jer inače pazim što oblačim i jednom u mjesec dana mi se ne da paziti i obučem iste hlače dva dana …pa jučer sam bio u tim hlačama, ok liče na traperice ali zašto mi danas na uho kažeš da danas nije petak, jel to zato što si sjebao plan projekta pa si sad u kurcu i šef te nagrdio pa sad hoćeš meni spustiti da nisi jedini
Znam da mi je davnih dana profesor na faksu pričao da u jednoj banci imaju dress code i to je sve super. Kupuju se skupa odijela, kravate, košulje i to sve funkcionira. Ali kad dođe casual Friday, onda nastane prava pomutnja jer su onda svi izbezumljeni šta i kako obući :D
Ja sam mišljenja da će kvalitetna organizacija uspostaviti kvalitetnu podjelu kojoj ce biti osnovna ideja da poveća produktivnost.
Logično, neki djelovi tvrtke nebi smjeli imati tu mogucnost tj. oni koji rade s klijentima, ali onaj dio koji je zaduzen za da bude produktivan (npr. developeri) trebao bi imati tu slobodu odlucivanja tj. obuci se kako ti je najudobnije da bi bio najproduktivniji. Po mom skromnom mišljenu, takav bi trebao biti ustroj, bar u IT-u, jer za drugo nisam relevantan da pisem.
Kao sto sam rekla, cak i ako nisi u direktnoj komunikaciji s kupcima, mozes negdje naletit na njih (srest ih na hodniku npr.). U tim situacijama, ono sto ce oni prvo primijetit je tvoj vanjski izgled, odjeca i urednost, a ti ipak predstavljas svoju firmu.