Get Lucky

Službeno je (a i bilo je već na Facebooku): Dobila sam posao u Amazonu. Za mjesec dana selim u Dublin, odakle ću počet radit na Amazonovim lokalizacijskim servisima. Prije tjedan dana sam dala otkaz u Korporaciji.

Još uvijek pokušavam do kraja procesirati novonastalu situaciju. Zateknem se kako hodam po stanu i mislim si: “Za mjesec dana neću više spavat u svom stanu. Ma da, baš.” Ili hodam po uredu i skroz mi bude nestvarna pomisao da me za mjesec dana neće biti tamo. Trčim po nasipu i pokušavam upiti što više od pogleda prema gradu u pozadini, jer za mjesec dana ga više neću gledati. Ali napredujem prema prihvaćanju te činjenice. Ima trenutaka kad budem toliko sretna da razmišljam  kako bih mogla bih sad spakirat kofere i otići. S druge strane, ima trenutaka kad me ulovi takva panika da ne mogu disat. Teško je napustiti kompletan život kakvog sam dosad poznavala.

Ali generalno, jako se veselim. Čeka me promjena koju sam toliko priželjkivala i koja mi stvarno treba. Dosta dugo sam bila nesretna, zarobljena u strahovima i proganjana duhovima iz prošlosti. Pisala sam već o tome kako radim na rješavanju tih problema i gradim bolju i snažniju sebe. Nisam baš mogla eksplicitno napisati da u slobodno vrijeme intenzivno učim i  inervjuiram s drugim firmama (iako mislim da se dalo iščitati između redaka). Priznajem da sam u početku imala drugačije planove, i u tome svemu Amazonova ponuda je uledila dosta nenadano i neplanirano. Razmišljala sam malo, ali ne previše. Najbolje stvari iako dolaze neplanirano :)

Nemojte me krivo shvatiti, nije baš sve ovdje bilo tako sivo. Moj život ovdje je (bio) prekrasan. Imala sam sve što mi je trebalo, i više od toga. Okružena sam predivnim, predivnim ljudima, koji su mi bili podrška kroz ovo stresno razdoblje, s kojima sam se i smijala i plakala, a povremeno i kombinirala oboje istovremeno. Uvjerena sam da se prijateljstva ne gube na distanci, dapače – mislim da ona prava postaju snažnija. Priznajem, bit će čudno u 9 navečer ne moć se zaletit do frendice koja živi 6 minuta od mene, obučena skoro u pidžamu i mokre kose zamotane u ručnik. To su te neke stvari koje se ne mogu kupiti novcem, i to su stvari koje nam Milanović, Linić i sva ostala banda nikad neće moć uzet.

Ali moj život sad pripada tamo preko. Došlo je vrijeme da izgradim sebe kao osobu, vidim kako se snalazim u nepoznatoj sredini, izgradim nova prijateljstva, poradim na karijeri. Možda bude užasno. Možda bude predivno. Kako god, bit će drugačije. Poželite mi sreću :)