Trećeg dana smo, kao što sam već rekla, spavali do pola dva. Moram priznat da mi se ovo nije dogodilo od studentskih dana, pa čak ni za dočeke Novih godina :) Nakon jutrarnje kave u 2, uputili smo se u jednu pekaru u Bairro Alto koja prodaje tradicionalne portugalske pekarske proizvode. Putem smo sjeli na staru lisabonsku uspinjaču, koja vozi na vrh brda na kojem se nalazi pekara. Ta uspinjača je vrlo vješt mamac za turiste. Košta 3.5 eura, vozi možda pola minute, a 20 minuta čekaš da krene. Kad budete u Lisabonu, slobodno propustite. Ona u Zagrebu je triput ljepša.
U pekari smo uzeli neke pogače s tunom, nešto slično našoj viškoj pogači. Stvarno su jako fine i relativno ne-skupe. Inače mi se jako sviđa taj portugalski način prehrane s puno ribe. Dalo bi se tak živit.
Dok smo jeli svoja fina peciva, bacili smo pogled s jednog od mnogobrojnih miradora na grad i iskoristili lijep dan za slikanje. Kako smo svi bili pomalo strgani, zaključili smo provesti dan ležerno: šetajući se i obilazeći trgovine, bez nekog čvrstog rasporeda kojeg se moramo pridržavati.
N se oduševio prodavaonicom porta, R-a su oduševili kesteni koji se prodaju na ulici, jer to kod njih u Kanadi nema, a ja sam opustošila slastičarnu Haagen Dazsa. Donijeli su mi N i R neke tablete koje razgrađuju laktozu, pa sam nakon dugo vremena mogla bezbrižno uživati u sladoledima kao malo dijete.
Portugalska moda me nije previše oduševila. Sve je dosta ciganski: leteće, šareno i viseće. Imaju nekoliko svojih dućana u kojima bi se dalo nać lijepe robe, ali su im brojevi minijaturni. Ženske cipele broj 38 gotovo ne postoje, rade ih valjda u jednom ili dva primjerka. Odjeća koja mi inače treba 38-40 kod njih mi je trebala 40-42, tako da se nisam baš usrećila.
Nakon laganog dana odlučili smo otići na laganu večeru. Kako ja nisam nikad jela sushi, zaključili smo da bi Lisabon možda bio pravo mjesto za isprobati sushi. Rezervirali smo mjesto u jednom restoranu koji je bio malo bizarno uređen. Naime, pod je bio staklen, a ispod se nalazio akvarij s ribama. Ribe tako cijelo vrijeme plivaju ispod ljudi. Mi smo srećom sjedili u nekom uglu, gdje je bio betonski pod. Sushi mi se jako svidio, ali pošto inače volim ribu, nisam ni sumnjala da bude.
Dan smo završili šetnjom po luci, te pićem u klubu od prethodne večeri – Velha Senhora. Otkrili smo da klub ima i prostoriju nasred koje je striptiz štanga, a tik do te prostorije je i erotska biblioteka te mali seks shop.
Ono što mi je i dalje najčudnije jest da se tamo okupljaju poprilično normalni ljudi, ljudi poput nas, mladi, radni ljudi, koji su svratili na piće.
Ne znam jesam li već napomenula, ali Lisabon je skroz opušten grad. Nikome se ne žuri, nema gužva u prometu. Život počinje oko 10 ujutro, kad se otvaraju prvi dućani. U banku smo došli jednog jutra oko pola jedanaest, pa se činilo da smo prve mušterije tamo. U skladu s tim, i mi smo se malo opustili.
Četvrti dan smo se lijeno spustili na doručak u lokalnu boulangerie. Simpatičan Belgijanac otvorio je u Lisabonu malu zalogajnicu u francuskom stilu, a peče bome zbilja fine kroasane. Omamljeni kroasanima i kišom koja je upravo počela padati kad smo mi završili s doručkom, uputili smo se u najveći shopping centar u Lisabonu. Najveći shopping centar u Lisabonu veličine je zagrebačkog Avenue Malla. Kako nas i dalje ponuda u dućanima nije oduševljavala, zaputili smo se u kino. Portugalci srećom ne sinkroniziraju filmove.
Nakon 3 sata ulupanih na najnovijeg James Bonda, krenuli smo natrag u grad. Uputili smo se u Muzej dizajna i mode, koji raspolaže širokom kolekcijom namještaja i odjeće iz dvadesetog stoljeća. Ulaz u muzej se ne plaća, ali mi smo nabasali na preuređenje, tako da smo uspjeli vidjeti samo manji dio kolekcije. Kiša se uspjela malo smiriti, pa smo uspjeli malo uživati u šetnji centrom. Ja sam naravno uspjela pronaći dva dućana s pločama, tako da mi je kolekcija sada bogatija za nekoliko primjeraka istih.
Nakon šetnje, opustili smo se uz porto i hummus u jednom simpatičnom lokalu, a zatim produžili na večeru u jedan mali restoran u Bairro Alto. Putem do restorana smo vidjeli presmiješan prizor: kroz malu, usku, strmu ulicu vozi minijaturni tramvaj. Tramvaj vozi u oba smjera, ali pošto je ulica preuska, istovremeno može proći samo u jednom smjeru. To je izgledalo kao malo naprednija verzija uspinjače s početka posta, i nešto u čemu bi se već isplatilo provozati, ali pošto je već bila večer, činilo se da vozi svoju posljednju vožnju za taj dan.
Restoran u kojem smo večerali tu večer je bio skroz studentski, simpatičan i pomalo alternativan. Srećom su mu i cijene bile takve, tako da to ostaje najjeftinije mjesto na kojem smo jeli tijekom cijelog puta. Zadovoljni s dva potpuno hedonistička dana uputili smo se na spavanje snom pravednika.