Drugi dan u Lisabonu definitivno nam je bio najduži i najuzbudljiviji. Cijeli dan je protekao u rođendanskom raspoloženju, pošto je B slavio rođendan. Dobro raspoloženi, nakon doručka uputili smo se u akvarij. Kažu da je akvarij u Lisabonu najveći u Europi, a drugi najveći u svijetu. Ulaz je solidnih 13 eura, ali stvarno se isplati. Da smo imali malo više vremena, mislim da bi ostali tamo cijeli dan. Ogromni plavi akvarij pun velikih ribe koje usporeno plivaju pokazao se boljom terapijom za moje živce od bilo kojeg lijeka. Mislim da sam po prvi put shvatila zašto ljudi doma drže akvarij.
Ja i Barakuda
Kako je akvarij u sklopu Expo kompleksa (izgrađen je za Expo 98), napravili smo jedan krug po tim paviljonima, a zatim požurili natrag u Alfamu.
Pogled na Alfamu
Kroz uske ulice Alfame popeli smo se do tvrđave, u namjeri da uđemo u park i uživamo u pogledu na grad. No, cijena od 8 eura nam se učinila prevelikom, pa smo novce umjesto na park odlučili potrošiti na porto, u bircu s kojeg se pruža jednako dobar pogled na grad. Sjedili smo tamo sve do sumraka, koji nas je zapanjio i iznenadio. Cijeli dan je bio oblačan, sunce nismo skoro ni vidjeli, a onda se odjednom cijelo nebo obojalo u žarko crveno, zarumenilo cijeli grad i ostalo tako skoro 20 minuta. Prekrasno.
Nakon pića, morali smo se spremiti za večeru. Rezervirali smo mjesto u bistrou 100 Maneiras, kojeg drži jedan naš čovjek, Ljubomir Stanišić. Ljubomir je prebjegao iz Sarajeva 1996. s nekoliko maraka u džepu, radio sve i svašta dok nije došao u Lisabon i otvorio restoran. Sad je među najpopularnijim portugalskim chefovima, sudjelovao je u njihovom masterchefu, izdao knjigu i napravio svoju liniju vina. Već sami pogled na meni odaje dojam da se ovdje ne radi o običnom kuharu niti o običnom restoranu. Ja sam naručila burger od lososa u crnom pecivu (doslovce crnom) uz domaći čips i slatkasti umak. Dok smo čekali jelo, pitali smo je li chef u restoranu, ali nam je konobarica odgovorila da je u drugom restoranu.
Burger od lososa u crnom pecivu
Taman nam je stiglo predjelo kad je Ljubomir došao do nas i pitao nas jesmo li mi tražili chefa. Oduševio se kad je čuo da pričamo srpski / hrvatski/ bosanski i pridružio nam se za stolom. Preporučio nam je salatu od šparoga i gljiva za predjelo, te nam ispričao svoju životnu priču. Nakon večere, nekoliko čaša vina, fine čokoladne torte za desert i jedne ginjinhe zaključili smo da je vrijeme da krenemo dalje. Ginjinha je inače tradicionalna portugalska rakija, koja se radi se od višnje. Ako je i ne probate dok ste u Portugalu, ne propuštate puno jer je ista kao naša višnjevača. Malo alkohola, malo višnji, malo šećera pomiješano daje slatkasto piće s oko 20 posto alkohola.
Lagana čokoladna torta za desert
No dobro, u trenutku kad smo trebali otići iz restorana, Ljubomir, s kojim smo dotad već prešli na “ti” nam je dao ceduljicu s imenima 3 noćna kluba u kojima možemo nastaviti izlazak. Mi smo se oduševili, jer je bio ponedjeljak, pa smo pretpostavljali da nećemo lako naći život u ionako usporenom Lisabonu, a pritom smo i pozvali Ljubomira da nam se pridruži na piću. Popili smo jednu ginjinhu na Bairro Altu, dijelu Lisabona prepunom kafića, a zatim se spustili prema luci u klub Velha Senhora (stara gospođa). Klub je burleskno uređen: zidovi su prekriveni crvenim drap tapetama, na kojima vise slike s debelim zlatnim okvirima, a “bordelasti” look upotpunjuju ogromni kičasti stakleni lusteri. No, mjesto svakako ima šarm i bilo je puno, tako da smo jedva stol našli.
Klub Velha Senhora
Popili smo piće i ubrzo nam se pridružio Ljubomir, koji je ovog puta doveo sestru. Sestra mu je, kao i on, iznimno simpatična i pristupačna. Živi nešto manje od godinu dana u Lisabonu, a radi kod brata u restoranu (k vragu, zašto moj brat nema restoran u Lisabonu?). Večer nam je brzo prošla, a mi smo, u dobrom raspoloženju, zaključili da nam se još ne ide doma pa smo se uputili u jedan noćni klub. No, kako je za ulaz u klub bio red u kojem bismo morali čekati minimalno pola sata, ipak smo se uputili prema doma.
Kad smo stigli doma, bilo je već skoro pet sati. Lagano smo zadrijemali da bi oko sedam mogli ispratiti B i D na avion za Beograd. Izgrlili smo se uz obećanje da se ubrzo vidimo (nadam se u Beogradu). Nakon što su oni otišli, povukli smo se na zasluženo spavanje i spavali taj dan do pola dva.
(Prethodni post pročitajte ovdje)