Naša mala portugalska avantura, dio prvi

Nakon dogodovština u Parizu, konačno sam sletila u Lisabon, koji je u vremenskoj zoni sat vremena iza nas. Uzela sam metro direkt od aerodroma do grada, gdje su me dočekali N i B, te smo se zaputili prema stanu. Stan je bio smješten u samom centru grada, u staroj zgradi, ali je kompletno nedavno renoviran i decentno namješten. Obilan pljusak pomiješan s umorom spriječili su nas u namjeri da izađemo van, pa smo svi skupa vrlo brzo zaspali.

Prvi dan, nakon šetnje centrom i kave na glavnom trgu, spustili smo se do obale rijeke Tejo, na Praca do Comercio, odakle se pruža predivan pogled na most, kopiju Golden Gatea iz San Francisca i ogromnu statuu Isusa Spasitelja, kopiju poznate statue iz Rija.

Usput smo posjetili muzej piva, u kojem je ukratko opisana povijest uzgoja piva u Portugalu, uz mogućnost degustacije jednog piva. Nakon toga uputili smo se u Alfamu, stari dio grada. Taj dio grada je prekrasan: uske, strme ulice, šarene fasade, crkve, fasade s pločicama, veš koji visi s prozora čine pravi mali mozaik uzoraka i boja. No isto tako, taj dio grada je i najsiromašniji. Fasade su derutne, oronule, neuređene, a ljudi tamo žive na rubu egzistencije. Još uvijek pokušavam shvatiti što je točno uzrok takvom propadanju centra grada. Sve je više napuštenih stanova, dućani se zatvaraju, a centar se puni kriminalom. Hašiš i marihuanu otvoreno nude na svakom koraku, čak i u situaciji kad je policija tek nekoliko koraka udaljena. Upozorili su nas da šetnjom kroz sami centar trebamo biti oprezni i paziti na stvari. Mi smo se pak odšetali u jedan pomalo hipsterski lokal na posve hipsterski brunch. Ja sam jela salatu od rikole, cherry rajčica, kozjeg sira, oraha i kruške. Super je kombinacija, definitivno je moram probati reproducirati.

Nakon bruncha, uputili smo se u Belem. Belem je podosta udaljen od centra, nekih 13 ili čak 14 stranica tramvajem i bliže je atlantskom oceanu. To je vjerojatno najljepši dio grada, tik uz obalu, s velikim parkom, samostanom, modernim kulturnim centrom i predivnim pogledom. Na brzinu smo obišli samostan i jako bogato uređenu crkvu u sklopu samostana. Nakon toga, popeli smo se na belemsku kulu (Torre de Belem) s koje se pruža predivan pogled na most, Atlantik i cijeli grad. Razgledavanje smo nastavili u muzeju suvremene umjetnosti, gdje su izložene mnoge slike, skulpture i umjetničke instalacije.

Predah smo napravili u slastičarnici pored samostana, koji proizvodi poznate portugalske slastice Pasteis de Natas. To je mala kosarica, s hrksavim tijestom i kremom za koju nitko točno ne zna kako se radi. Kažu da ni kuharice koje razvlače tijesto ne znaju recept za kremu. Meni je okus kreme bio najsličniji rožati, iako se Pastel jede topao i zapečen.

Za večeru smo se zaputili u jedan mali restorančić u Alfami (sjećate se, to je stari dio grada). Zid restorana krase slike svih poznatih osoba koje možete zamisliti, pa smo tako večerali u društvu Marilyn Monroe, Davida Bowieja i Jimmy Paigea. Meni je pretežno riblji, tako da smo se svi odlučili za neku vrstu ribe. Ja sam uzela salatu od bakalara, s kozjim sirom i ananasom. Bilo je neobično i jako ukusno.

Nakon ugodne večere, zaputili smo se u fado klub. Rekli su nam da je to najpoznatiji fado klub u Lisabonu. Ulaz stoji 10 eura. Tijekom večeri, izmijenjuje se nekoliko pjevača i pjevačica, od kojih svaki izvede po nekoliko pjesama. Po pričama o tome kako je to depresivna muzika i kako ljudi to obično slušaju plačući, očekivala sam stvarno nešto ultra tužno. Ali muzika je stvarno divna, jako emotivna i svakako se isplati poslušati. U fado klubu sam i prvi put probala Porto, njihovo desertno vino. Svakako probati, pogotovo uz fado.